Nova Istra

152 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Jelena LUŽINA sastavili Konstantin i Dimitar Miladinov. Nakon više neuspjelih pokušaja objav- ljivanja u slavenskom svijetu – preciznije: u pravoslavnom/ćiriličkom dijelu toga svijeta – agilni je hrvatski biskup problem razriješio đakovačkim crkvenim novcem. Nakon što je u Beču upoznao mladoga Konstantina Miladinova i nakon što je vi- dio rukopis zbornika, biskup je zbunjenog sastavljača naprosto odvuko u Đako- vo, tamo mu omogućio idealne uvjete za finalno uobličavanje i cizeliranje teksta, te preuzeo svu brigu oko njegova objavljivanja. Tiskanje besprijekornog izdanja ove kultne makedonske knjige završeno je 24. lipnju 1861. godine u Zagrebu, na ćirilici, u tiskari Ante Jakića. Stjecajem bizarnih povijesnih okolnosti, na njenoj je korici otisnut naslov„ B`lgarski narodni pesni “, ali je to neka druga i nevesela priča o vječnim balkanskim nesporazumima... Sadrži 660 pjesama (više od 23.000 stihova), pristoj- nu količinu etnografskog materijala, čak i mali makedonsko-hrvatski rječnik (koji je Konstantin sastavio upravo u Đakovu). Da biskup Strossmayer nije organizirao njegovo tiskanje, zbornik bi možda iščezao u najdoslovnijem smislu. Odmah po njegovu izlasku, Konstantin Miladinov krenuo je ravno u mitski Stambol, ne bi li pomogao bratu koji se tamo našao u tamnici. Obojica su u toj tamnici umrla nepu- nih šest mjeseci kasnije, u siječnju 1862. Grob im se ne zna. Druga je činjenica iz 1939. godine i opet je vezana uz tiskanje još jedne slavo- dobitne makedonske knjige. Ovoga puta riječ je o prvotisku zbirke legendarnoga makedonskog pjesnika i sanjara Koste Soleva Racina, naslovljene profetskom me- taforom „ Beli mugri“/“Bijela praskozorja “. Zbirka je tiskana u samoborskoj tiskari Dragutina Špulera, u nakladi od 4.000 primjeraka, na ćirilici. Tiskanje je završeno 25. studenoga, nekon čega je cijelo izdanje distribuirano ilegalnim ljevičarskim/ko- munističkim kanalima koji su iznalazi svakojake načine da glavninu naklade do- preme do tadašnje Vardarske banovine. U kojoj je, naravno, knjiga unaprijed bila zabranjena. Jedan od„distributera“ bio je i Kole Čašule, makedonski pisac i Racinov suborac: 1942. godine obojica su bili zatočeni u susjednim ćelijama istog skopskoga zatvora i međusobno komunicirali morzeovim znakovima, kuckajući po zidu... U siječnju 1940. godine, negdje oko pravoslavnog Božića, kad studenti obično odlaze kući, neka mu je beogradska partijska veza povjerila kartonski kovčeg pun Racino- vih knjiga, netom pristiglih iz Zagreba. Trebao ih je kamuflirati vlastitim student- skim udžbenicima i bilješkama, prenijeti ih u Skopje i predati na određenoj adresi. Zadatak je obavio uz dosta sreće i, prilikom primopredaje, nekako izmolio primje- rak „ Bijelih praskozorja “, dobio ga i čuvao... Nakon Čašuleve smrti, poklonila sam taj primjerak muzejskoj zbirci. Todorovski je – kao dugogodišnji profesor hrvatske književnosti, ali i kao pisac, k tomu i naglašeno angažiran intelektualac – u svakoj mogućoj prilici evocirao ove dvije nujne književnopovijesne priče o Hrvatima koji su, eto, makedonsku književnost i