Nova Istra

130 ANTUN LUČIĆ, Mostar OTISNUĆA U KNJIŽEVNU BAŠTINU „Baština je unekoliko razmažena, želi stvaraoca ili odmah ili na postajama da ga dohvati, samo za sebe. Ona je ponekad poput ljubavnice, iziskuje po- zornost i vrijeme koje nemaš, a želiš joj ga darovati. Zato joj se na mahove i bez borbe pokoravaš. A riječi su potreba da se izrazimo Schillerovim rije- čima, ‘tamo gdje prestaju riječi, prestaje i život’. A baština je to što jest kad odlazi i kad sebi dolazi. Ona nije budućnost bez broja, bb, ali futuristički gledajući i dalje će se uviđati stanovita razina teže probijajućeg iz davnine, a lako prihvaćanje pomodnoga...“ Prema namrlim iskustvima stvaranja svjetlost je muza brojnih preoblika, ostvari se iz slutnje ili kakve znane preobrazbe, otimanje je od mrkline, potonuća u neznanje. Drugačija su uvjerenja suprotiva ovakvu postavu i jamče da se samo iz mraka, tmuše, iznose dostojne novine. Kakogod, oba vida baštinjenja opstoje kao povlašteni načini stvaranja. Prije ovoga tekućeg vremena su nalazivi artefakti, civilizacijski postulati, ali i mali veliki baštinski narativi. No predstoji razvrgavanje stereotipa o baštini jer lepeza njezinih prinosa je otvorena. I svjedočenje o njihovu rasapu, razvijanju „bašćinjenih vridnosti“ na utrtu putu. Ovomu odgovara Horacijeva mudroslovica po kojoj „ćup dugo zadržava miris onog čime je jednom bio naliven“. Suvremeni iskaz je raspoloživ i unekoliko „uvlačen“ u tradiciju, ali treba priznati