Nova Istra

317 Janko ROŽIČ POLITIKA I POLITIČARI Boris Pahor, Kocbekov učenik i prijatelj, kao sedmogodišnji dječak doživio je paljenje slovenskoga Narodnog doma u Trstu i kao bolničar preživio blizinu kre- matorijskih vatri različitih nacističkih logora. U knjizi „Odisej pokraj jarbola“ na prvoj stranici korica 1971. godine ističe u vatri i suzama prekaljenu misao: „Unatoč usponima ljudskoga razbora, unatoč stečevinama ljudskoga duha koje nas uzdižu ponad etničkih granica, ljudska je zajednica još uvijek najplemenitija domovina čo- vjekova srca. I uvjeren sam da će u budućnosti plemenita vrijednost njezine biti, iako donekle promijenjena, u glavnome ostati ista. A mali narod, koji je drugima vrlo kasno otkrio svoju prešućenu osobnost, tek će u nadolazećem razvitku ljudskoga društva moći postati svjestan sutvorac unutar šarolika suživota autonomnih etnič- kih skupina.“ U Sokratovu gradu, na mjestu gdje je rođen dijalog, danas nema dijaloga iako je stari filozof živio i umro za umijeće razumijevanja. Sokrat, koji nije pisao, dijalog je i ethos podučavao upravo na ulicama toga polisa, a ne prije svega na papiru kao njegov učenik Platon. Zar nije već tada započela „alokacija“ ne samo kapitala već i mudrosti. Jer baš zapis, ako nije posebno pažljiv, od žive riječi često pravi mrtvo slovo na papiru. Ipak, mora se priznati da nije lako jednom jedinom glumcu, točnije rečeno glumi- ci, i to bez maske (iako se Angeli Merkel ne može poreći da je „persona“), pridobiti na ulicu desetke tisuća ljudi. To osobito nije lako u predstavi okrenutoj naglavce, tj. u predstavi u kojoj „orchestra“ i „theatron“ zamjenjuju mjesta, u kojoj nema više ni pozornice niti dvorane, a gledatelji koji bi trebali biti pasivni odjednom postaju ne samo akteri, nego i aktivisti. Osim toga, treba imati na umu da zahvaljujući masov- nim medijima ovoj drami ne svjedoči samo nekoliko tisuća ljudi kao nekada u Epi- daurusu, nego se preko satelitskih kanala u nju uključuje nekoliko stotina milijuna, a možda i više milijardi ljudi. To univerzalno zajedništvo svjedoči da je problem premašio razmjere polisa, pa i megalopolisa, a možda ni kozmopolis više nije prava riječ. U svakom slučaju, pro- blem je premašio stope političara i njihove politike. „Imaju li kategorije polisa još uvijek neki smisao u Megalopolisu“, pita se Goran Starčević u knjizi „Vuk u supermarketu“ i nastavlja: „Dok je u središtu aristotelijan- ske teleologije bio krepostan život pojedinca u skladu s vlastitom prirodom, život koji je sam sebi svrha i nagrada (entelehia), moderni je čovjek teleologijski obrazac mišljenja primjenjivao na sheme povijesnog i kolektivnog, počinivši tako duhovni hibris koji je s vremenom kao posljedicu proizveo nemezu terora.“ Je li moguće mi- sliti globalno i djelovati lokalno u vremenu kada globalna kriza najviše pustoši upra- vo ono lokalno? Kako bi morala izgledati Aristotelova katarza da bi moglo doći ne samo do smirivanja napetosti nego i do razrješenja problema?