Nova Istra

312 POLITIKA I POLITIČARI Janko ROŽIČ šću? Usamljeni mađarski mislilac koji je, nakon što je doživio kolaps Prvoga svjet- skoga rata, gotovo tri desetljeća s više od petnaest jezika u najvećoj budimpeštanskoj knjižnci sustavno prevodio i tražio realnije temelje ne samo zapadne kulture nego i drugih civilizacija. Kad su se netom nakon Drugoga svjetskoga rata oko njega počeli okupljati drugi, nov ga je mađarski sustav, aparat, kako ga naziva Hamvas, s pomoću svjetski poznatoga marksističkog filozofa Gyögyja Lukácsa, za kojega je Hamvas mislio da će mu kao kolegi pomoći, po kratkom postupku izbacio na ulicu. Samilo- sno mu je, doduše, u početku dopustio da obrađuje vrt svoga šurjaka i prodaje voće i povrće na budimpeštanskoj tržnici, da bi na koncu veliki teoretičar gotovo do konca života radio kao fizički radnik na velikim gradilištima novih hidrocentrala komuni- stičke Mađarske, gdje su gradila najviše ruska poduzeća. Premda disident i vrhunski stvaratelj bio je, prema izvješćima njegovih radnih drugova, također i izvrstan skla- dištar, čovjek s učinkovitim sustavom, kad već toliko govorimo o usustavljivanju, a u vrijeme znanosti i tehnike više negoli papirnate reference vrijede praktični pokusi. Kakav je samo sustav morao imati kad njegov radni dan nije bitno utjecao na njego- vo stvaralaštvo. Naprotiv, čak i protivljenje sustava koji je kao germanist poznavao, a prepoznao kao njemački i u ruskoj inačici, isprobao je na vlastitoj koži, pa kako nije pokleknuo pod težinom pritiska, njegova je misao utoliko čvršća ili, bolje, može s lakoćom prelaziti uobičajene granice. Ako dobro razmislimo, Hamvas je u pravu, ne samo iz perspektive komunističke Mađarske i Istoka gdje prevladava marksistička ideologija koja nikada nije nadišla scijentifistički pozitivizam što ga Hamvas prepoznaje kao njemački. I Zapad, koji je već ionako bio naslijedio humanistički cvijet njemačke stvaralačke inteligencije što se tamo sklonila od nacizma, za svoje se ključne interese ni nakon rata nije libio korisititi uslugama njemačkih inženjera i izumitelja, usprkos njihovoj nacističkoj prošlosti. Slovenski pisac Boris Pahor, iznimni svjedok koji ove godine (2013., op. ur. ) slavi stoti rođendan, ističe da ne smijemo zaboraviti: „Kako su upravo u Dori na francusko-njemačkoj granici logoraši izrađivali prve rakete V2 Wernera von Brauna. Amerikanci su slavnoga fizičara trebali za poslijeratne svemirske planove i upletenost u vojne stvari, a činjenicu da je još od 1937. godine bio članom nacističke stranke oprostili mu i nagradili ga sa svim častima i priznanjima.“ Nakon Drugoga svjetskog rata pobjednički se Zapad, doduše, temeljito obraču- nao s Hitlerovim političkim nasljeđem, no Speerova prostorna doktrina i organiza- cija gospodarstva kao i Goebelsova propaganda, i ne samo von Braunovi svemirski vrhunci nego i mnogo prizemnije doktrine, sve je to preživjelo, štoviše, s novim veli- čanjem učinkovitosti doživjelo preporod koji se jedva dao naslutiti. U ovome trenutku, kada milijuni nisu samo u bankama nego posvuda, i na uli- cama, možemo se iskreno upitati gdje je ono što nijemstvo, a s njim i europejstvo,