Nova Istra

300 POLITIKA I POLITIČARI Antun PAVEŠKOVIĆ se u toliko smiješne situacije da više ni sebe nije uspijevao uvjeriti kako je barem retorički vjerodostojan. Bilo je stoga dovoljno pomalo karikaturalnoj oronulosti Velikoga Brata formalno kimnuti glavom, bez potrebe da sebe uvjeravamo u nje- govu kompetentnost, ne skrivajući pritom osobito posprdan osmijeh nad nemogu- ćim formulacijama, apsurdnim sintagmama, blesavim iskazima. Primjerice, postoje izrazi koje zapamtite zauvijek, poput onoga „zaustavljen je pad rasta proizvodnje“. Riznica glupava govora u pedesetak godina najboljeg od svih društava narasla je do trezora istočnjačkih sultanata. Nedavno sam čuo rečenicu iz jednoga davna Brozova govora u kojoj za informbiroovce tvrdi da su „najobičniji pojedinci“. Baš tako. Na- ravno, ovakva stupidnost današnjim mladima može biti samo smiješna. Ipak, isplati se promotriti je barem malo. Otkriva nam mentalni sklop kolektivizma u kome po- jedinac nije značio ništa, a kolektiv, ne bilo koji, naravno, bijaše sve. Nazvati nekoga pojedincem, bez obzira na kontekst Titove izjave, značilo je vrijeđati. Biti pojedin- cem bila je sramota! Naravno, rečeni nam iskaz danas može izgledati i kao humoristička književna igrarija. S obzirom na raskorak između svrhe i naknadnog učinka on to i jest. Ne- posredni učinak, međutim, bio je poprilično zloguk. Taj primjer pokazuje nam da je loša književnost ujedno i opasna. Možemo li nešto takvo ustvrditi i danas? Još prije dvadesetak godina Dražen Katunarić postavio je jaku tezu da su post- jugoslavenski ratovi proizvod loše književnosti. Njegov bi odgovor na gornje pitanje, dakle, bio potvrdan. Možemo se složiti s njim sve do momenta uspostave kriterija. Jer, mi, ako govorimo o lošoj književnosti, moramo znati po čemu je neka književ- nost dobra ili loša. Ili ne moramo? Možda i ne možemo? Aksiologija je najprije- porniji dio književnih znanosti. Nema nikada do kraja pravoga odgovora zašto je određeno književno štivo dobro, a drugo loše. Ipak, mi u pojedinom slučaju napro- sto znamo da je tomu tako – nešto je ili dobro ili loše. Ponekad je to čak i očigledno. S politikom je slično. Hrvatska, nažalost, ni u književnosti ni u politici nije imala previše sreće. Hrvatska književnost je zbunjena jednako koliko i hrvatska politika. I jedna i druga, spojene u liku Miroslava Krleže, govore nam o nesporazumu. Ne može se, doduše, Krleži osporiti značajno mjesto u našoj kulturi. Ali se ne može osporiti da je opsesivnost vlastita mišljenja počesto stavljao iznad lijepa govorenja. Ono najvažnije – publicistiku je pretvorio u književni stil. Politika je bila najznačaj- nija komponenta njegove publicistike. Na kraju je trpjela književnost. Nije, naravno, Krleža kriv za sve naše nedaće. Ali da se i lijevi i desni u Hrvatskoj rado pozivaju na njega, činjenica je koja se zaobići ne može. Ako je tako, teško bismo mu, uz vrline, smjeli previdjeti mane: verbalizam, pretencioznost, olako otpisivanje i prelak sud nekih velikih književnih imena, maliciozno prešućivanje hrvatskih su- putnika po peru, nebriga za stil, razmetanje znanjima u kojima nije uvijek pouzdan.