Nova Istra

246 POLITIKA I POLITIČARI Sandi BLAGONIĆ diskursu jesu prisutniji na kraju nego na početku dvadesetoga stoljeća. Tada je, na početku, njezina konzumacija bila značenjski nešto neutralnija. Postoji, također, iz- među rubnih dekada, čitav jedan imaginarij janjetine u socijalizmu satkan od slika socijalističkih direktora, zamazanih košulja, službenih putovanja,„zdihova“ i „jabla- nica“ koji se uslijed svojevrsne socijalističke suspenzije javnoga većim dijelom prelio na polje privatnog i zato bi ga, dok su sjećanja još živa, valjalo prije istražiti. Tekst što slijedi bavit će se ipak razdobljem njezine najintenzivnije diskurzivne eskploata- cije koja započinje dramatičnom promjenom društvenih sustava na području bivše Jugoslavije. Ni banalni proces hranjenja ne izmiče radu ideologije. Štoviše, Slavoj Žižek ideo- logijsko upisivanje locira i u njegovu tabuiziranom nastavku interpretirajući oblike njemačkih, francuskih i američkih zahodskih školjki kao specifičnih mjesta repro- dukcije ideologije, ovisno o tome je li govno izloženo analitičkom pogledu, nestaje li što je moguće prije ili pak američki-pragmatično – pliva. Razdoblje tranzicije i rata na području bivše Jugoslavije uključilo je hranjenje u diskurzivni proces pretvaranja etnički Drugog, do jučer svezanog dogmatskim geslom socijalizma o bratstvu i jed- nistvu , u stranca koji će na kraju biti otpravljen onkraj granica ljudske zajednice, naj- češće određene međama zamišljenog etnonacionalnog univerzuma. Kao u hrvatske režimske kolumnistice Maje Freundlich koja o Srbima govori kao o pripadnicima udaljene civilizacije koja pokazuje znake divljaštva i ljudožderstva. Odatle – pret- voreni u ljudoždere – oni se u iste autorice programatski određuju kao neprijatelj protiv kojeg se valja boriti i kojeg valja mrziti. Jednako se izmještanje Hrvata izvan horizonta ljudske zajednice putem ljudožderstva konstruiralo medijskim izvještaji- ma nekih srpskih medija o ispečenim srpskim bebama koje u pećnicama zatječe srp- ska vojska po ulasku u Vukovar. Time uništenje jednoga grada i njegovih stanovnika nalazi naknadnu (dodatnu) legitimaciju: barbarski čin promeće se u civilizacijski kategorički imperativ. Pretvorena u hranu, u jednom od bizarnijih mjesta srpske ratne propagande – intervjuu s ministrom za informiranje Republike Srpske Veliborom Ostojićem – nalaze se i srpska djeca iz Sarajeva: – Molim Vas, gospodine Ostojiću, kada danas govorimo o istini, da li je tačno, da li je istina da su ekstremi, muslimanski ekstremi, srpsku decu bacali lavovima, juče, u Sarajevu? – To je, na žalost, tačno. Ja to mogu apsolutno da garantujem. I stravična je ta slika da u zoološkom vrtu, dječijem parkiću gdje su generacije i generacije Sarajlija svih nacija izvodile svoju djecu da gledaju lavove i ostale dotične životinje, dakle, na tom mjestu