Nova Istra

228 OGLEDI I ZAPISCI Stijepo MIJOVIĆ KOČAN 3. Što i kako piše na ceduljama? Naravno da ni što niti kako ne mogu nego tek naznačiti; sve što piše može se doku- čiti samo čitanjem. Prvi je ciklus najopsežniji. Posve suprotno suvremenomu hedonizmu, koji je pre- plavio svjetsku književnost, osobito u raspusnim štivima današnjih autorica – ne- usporedivo primitivnijih od predkristovskih sibila koje su stajale uza proroke i na- vješćivale Kristovo rođenje – a blisko odricanju od užitaka, sve započinje navodom (na talijanskomu, prijevod ne bi škodio) svetoga Franje Asiškoga, iz pohvale Stvori- telju/Stvaranju i Pjesme bratu Suncu (Petrač je obrazovanjem talijanist, a navedeno se drži početcima talijanske književnosti). U znaku nauka sv. Franje cijela je knjiga, osim stanovito zadnje dvije pjesme. U prvoj Teodor se kaje i ne usudi se čak ni izreći „dokle sežu prijevare mojih misli, riječi i djela“, želi osjetiti „zeru savršene radosti“ u tomu da se „suobliči Kristu“. Kao i „asiški svetac“ autor žudi „nadvladati sebe i patnje podnositi rado“, a smrt je milost Božja („sveca probode milosti zrakom“). No, što tu rade „strasti“? (“Svevišnji u hipu da me potrese moje strasti pretrese i da me skruši“. Tu je ključ razumijevanja i bit čitave zbirke, svih pjesama: Teodor pretresa (preispi- tuje, iznosi...) svoje strasti, svoje grešnosti..., stoga je tu i sestra Klara, ali nigdje nema nečega što bi nam otkrilo njihov odnos drugačiji od njegova sna„lišena svake napasti i iskušenja“. Ipak, on je naznačen:„tvoja ljepota bez mana“,„moji drhtavi prsti“,„srce u puti“,„želje moje bez kraja“,„ugodan miris i šapat tvoje jutarnje molitve“... Zbirka obilno spominje poznate nam sintagme katoličke moralne čistoće i vjer- ske poniznosti: “...djevice obaraju glave pripasavši kostrijet“, „vapaj moj poslušaj“, „oslobodi nas obmana i tlapnja“, „u svetu siromaštvu“, „blaženi koji ne vidješe“, „glas milosti i milosrđa“... Zanimljivo je da „sestra Klara“ ne potiče Teodorovu putenost, osim sobom sa- mom („tvoja ljepota“), pa kada je on malodušan u svojoj „drami samoće“ („krivnja, patnja, bolest ili smrt“) ona ga – podsjećajući da je„svoje probleme neprestance zao- bilazio“,„kamenom šutnjom“ i na duge načine – nuka da „ne bježi od drame samoće“ jer „nama je biti Krist“... (to je, kaže autor, na neku od tih cedulja dopisano „vjerojat- no Klarinom rukom“). Inače, sveti Franjo iz Asiza (1181.-1226.) i sveta Klara (1194.-1253.) suputnici su u „koljevci novoga duhovnog pokreta“: ona je, u isto vrijeme, kada papa Inocent III. dopušta osnivanje Reda male braće sv. Franje 1209., osnivačica Reda klarisa 1212. Prenoseći zamišljeni život dvoje svetaca iz 13. u 20. stoljeće, iz Asiza u Zagreb (knjiga se tiska na okruglu osamstotu obljetnicu, 2012.) „u predvečerje spomen-da- na sv. Franje“, i iz svetačkih života u svoj život, Teodor vjerski i svjetonazorno nastoji i sam biti poput njih:„kani se sretnih uspjeha / kani se sreće prolazne / kani se želja suvišnih / uzmi križ i slijedi ga“.