Nova Istra

135 Irena LUKŠIĆ OPTIMIZAM nešto drugo, o čemu se uopće ne može razmišljati. Mi nemamo takav instrument, zato što su naši um i svijet – jedno te isto.“ Suptilno usavršavanje umjetničkog alata često je suvremenike navodilo na po- misao da se umjetnost ruinira, da nestaje: kad se, primjerice, pojavila fotografija, stručnjaci su prognozirali kraj tradicionalnoga slikarstva, jer nova praksa nije bila samo jeftinija i dostupnija širokom krugu ljudi, nego je i mimetički učinak na fo- to-papiru bio privlačniji od majstorskog poteza kistom na platnu. Pokretanje slika rezultiralo je filmom, a film je postao prijetnja kazalištu. Mjuzikl je zaplašio operu, televizija je ugrozila film. Televiziju je zasjenio internet. Tišina je progutala glazbu. U verbalnim umjetnostima kompjutor se činio pogubnim za prevoditelje, jer barata neograničenim kombinatoričkim mogućnostima. No, nije se kod prevođenja dogo- dio nikakav slom ili kraj. Čovjek je i dalje ostao tamo gdje je bio. Novi alati stare su umjetnosti gurnuli u eksperimente i razna ekstremna stanja, a ljudska su se osjetila prilagodila drukčijim podražajima. I da je samo do ljudi i njihovih kratkovidnih prognoza, zacijelo bi mnogo toga nestalo iz naših života. Ovako držim da su tehnika i tehnologija sačuvali jezik, zapravo jezike, pa i kulture, i dali nam priliku da nadživi- mo i produžimo vlastitu hipostazu. Za umjetnost riječi, literaturu, odavno se tvrdi da je nestala, zajedno sa svojim autorom. Sve priče odavno su ispričane, naše uši i oči hvataju citate citata, književnost je tek sinegdoha, pars pro toto. Umjetnički uči- nak sveo se na pogađanje veza ključnih riječi s mogućom standardnom postavom. Književnost kakvu pamtimo svoju je sentimentalnu ispostavu našla u sferi reklame, slika i tekstova s prepoznatljivim tragovima. Njene glavne komunikacijske funkcije počivaju na uvjeravanju i zavođenju, imajući na raspolaganju nevjerojatan arsenal stilskih figura. Reklama je umjetnost djelovanja. Ona poziva na revoluciju, na mije- njanje postojećeg stanja i stalnu težnju prema novim iskustvima hvatanja totaliteta egzistencije. Reklama je perfidna, ljepljiva i neodoljiva. Ona je materijalna, može je se opipati, ona je realizirana metafora sreće upućena svima koji su sigurni da je zaslužuju i koji je uporno sanjaju i priželjkuju. Ona prelazi u sva agregatna stanja, opslužuje sve lirske i epske žanrove, i uspješno egzistira sve dok je krajnji korisnik želi i može izdržavati. Predšasnica današnje reklame, usmena književnost, koja je s urbanizacijom i ma- sovnim opismenjavanjem definitivno gurnuta u zapećak prihvatljivih umjetničkih praksi, u grafitima je našla svoj novi dom, pa i više od toga – svoju novu dimenziju, nešto što prije nije imala: ikoniku. Riječi i slike po pročeljima gradskih kuća, na že- ljezničkim vagonima, lokalnim autobusima, u pothodnicima i po ogradama urbanih postaja pridale su lirska obilježja potpuno neumjetničkim nizovima. Oslikane gra- đevine s kratkim i simbolikom bogatim sadržajima aktivno su uključene u izgrad- nju identiteta naselja i mentaliteta ljudi koji u njima žive. Grafiti na svakodnevnoj,