Nova Istra

40 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stjepan ŠEŠELJ o Stanku... znam da vam je teško, ali bi Vas molili... MAJKA: A hoće li mu to štogod pomoći? NOVINAR: Ne znam, ne bih vam to mogao tvrditi... ne znam... MAJKA spusti glavu, zašuti, tihi joj jecaj poprati suze. MAJKA: Ali šta je on učinil? NOVINAR: Terete ga za razna djela... Zbog nekih razbojničkih djela, navodno... Optužba čak traži i njegovu glavu, ali nadati se da to ne će ipak biti tako... MAJKA: Ali, gospodine... on je tako dobar... Moj Stanko ni muhu ne bi ubil nika- da!... 28. Veliko zrcalo u spavaćoj sobi BANOVIĆEVIH. U zrcalu: nervozne ruke BANOVIĆEVE ne uspijevaju zakopčati dugmad na bijeloj košulji bez ovratnika. Jutros kao da im sve izmiče. Dublje u zrcalu: LINA leži na krevetu, nalaktila se na jednu ruku, čita novine. LINA: ( čita )... malo kasnije jecaj se pretvorio u plač. Bio je to plač jedne nesretne majke, koja je plakala za svojim izgubljenim sinom. I tišinu, koju je razbijala sitna kišica, što je klizila kroz razbijen prozor u sirotinjski stan, pomućivao je još i jecaj te nesretne majke. Nekoliko trenutaka bilo je teško i tada je odjednom počela da se raspituje o svom sinu. Od onda, kada je prije tri godine ostao bez posla i otišao od kuće, ona nije više ništa čula o njemu. Zapravo, tako ona uvjerava, ona i ne zna što je sve njezin sin učinio. – On je tako dobrar, ni muhu ne bi ubio nikada – govorila je majka, vidite, ja sam ga othranila svojim mlijekom, uvijek sam mu pjevala i govo- rila o sreći, koja ga čeka. BANOVIĆ namiješta ovratnik, iskače mu. BANOVIĆ: Što tu zvrndaš od rana jutra... O tom suđenju i tim razbojnicima!... mogla si mi i pomoći oko ove košulje!... Ovratnik je preveć stegnut, puce od košu- lje ne drži. LINA: ( nastavlja čitati ) Da, ja razumijem vašu bol i nesreću, ali vidite, njega op- tužuju, da je ubijao, krao i palio... – On... moj sin... ma to ni moguće... to ni istina! – Plakala je majka govoreći na mahove. Od mene je tražila da joj pričam o svemu