Nova Istra

173 IZVJEŠĆE PROSUDBENOG POVJERENSTVA O NAGRADI „ZVANE ČRNJA“ ZA 2012. Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Božica Jelušić, prof., književnica; akademik Goran Filipi, književnik, i dr. sc. Boris Domagoj Biletić, knjževnik većinom glasova odlučilo je da se Nagrada za esej „Zvane Črnja“ za 2012. godinu dodijeli dr. sc. Dunji Detoni Dujmić za knjigu „Lijepi prostori“, podnaslovljenu „hrvatske prozaistice od 1949. do 2010.“ (izdanje Naklade Ljevak, Zagreb, studeni 2011.). Obrazloženje: LUCIDNA MISAO, ISKLESANA REČENICA U okviru nacionalnih književnosti postoje knjige koje se doimaju „ugaonim kame- nom“, pridržavajući svojom solidnošću sveukupno književno zdanje ili produkciju u vremenskom odsječku. Jedna od takvih knjiga, posve iznimna, personalizirana, ukotvljena u znanstvenom i kreativnom segmentu, dolazi do nas iz pera renomirane autorice Dunje Detoni Dujmić, pod naslovom LIJEPI PROSTORI. S početnom mišlju na Bachelarda koji nas opskrbljuje idejom „topofilije“ ili ljubavi za odabrana mjesta, gdje biće nalazi podršku i zaštitu, ulazimo u ovaj tečan i elokventan tekst, gdje se sastaju lucidna misao i isklesana rečenica, na užitak čitateljâ. Pronašavši uporišnu točku upravo u tom „fenomenološkom sljubljivanju“ s predmetom svo- ga zanimanja, Dunja Detoni Dujmić podastire štivo podjednako zanimljivo stru- kovnjaku i laiku, pod uvjetom da ovaj potonji voli književnost i prati književna zbivanja. Ako se pak odlučuje na sustavno čitanje, ovdje će naći jak motivacijski naboj da prouči djela hrvatskih prozaistica od poraća do današnjih dana. Akribijski pore- dani i pobrojeni najvažniji prozni naslovi, ovdje su posloženi u skladnu cjelinu i sagledani s jednakom pomnjom, ne ističući autoričine preferencije. Dakle, od Ivanke Vujčić-Laszowski do Ivane Simić-Bodrožić pruža se crta empatije, trud dubinskih iščitavanja i usredotočenost na vrsnoću teksta, da bi se postigla, po autoričinim ri- ječima, slika posvećena „panoramskoj smjeni sličnosti i različitosti, razgraničenja i pretapanja“. Čini nam se važnim naglasiti i krajnje pozitivan promatrački stav, koji Dunja Detoni Dujmić njeguje spram svih zastupljenih autorica: ne „zarezuje“ ih skalpelom po krhkim mjestima, ne traži zlovoljnim okom mane teksta i slabosti naracije, već ih gleda u sveukupnosti vrlina: kako se genius loci odražava u djelu, kako autorice drže kormilo ideje, do koje mjere lik izlazi iz kukuljice „papirnatoga“ i