Nova Istra

145 Jovan NIKOLAIDIS STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Koliko patiš, rugobo moja, Od sebe same lice skrivaš, boginjavo srce iz prisoja da ljepotom krene dozivaš. Plavlisna željo, stari svate, Jednom te se s jeseni sjete, Edensku pjesmu tvoju skrate, S grana ukradu i – odlete. A pamtiš dugo: godina tamu U svome zgrčenom rastu brojiš. Koliko treba da te još, samu, Crnilom hvale? Dok postojiš?! Dobrota u tebi mirom prijanja, Svoje tajne ti ćutnjom zboriš, Pa dok ti porod vjekove sanja, dal’ ti to plačeš lišćem dok romoriš? Maslina ima vremena, svjedočiće vjekovima svaku izgubljenu bitku ljudsku. Čuva dubinu prošlosti u kanelurama stabla, hirovitu sadašnjost nudi u izlistanoj sim- foniji srebra, a budućnost, ma kakva bila, može na njoj spoznati samo skroman, blagorodan i trpeljiv domaćin. Koji pod njom strijepi, koji kraj nje moli. Nehajnima ona služi tek za sjekirov urez, motornu testeru i zjale ogrjevne peći. Okreni se od nje, samovaće bez bune i svjedoka! Pomiluj joj stablo, upamtiće ti dodir u unucima.