Nova Istra

144 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Jovan NIKOLAIDIS SLOVO OMASLINI 2. Prolazili tako krajem pustim, mati i čedo njeno. Bješe zapeka, ljut kamen svud oko njih, nebo izblijedjelo, isprano, a staza pred njima od silne jare treperi. More se slu- ti, ljudi daleko. Žedno čedo majci iskaše vodu, ma vode ni za lijek. No umah, usred kamene pustinje, putnici izbiše pred izvor, koga (naravno) dobre vile doniješe, da majku u nevolji iskušaju. I doista, majka, kad vodu opazi, sunu naprijed i namjesto kćeri prvo žeđ da utoli, poče sama piti. I kako gutljaj uze, tako se skameni, pretvori u česmu. Čedo se, pak, sasuši i zgrči, pa maslinom posta, izvoru hlad da pravi. To je bilo prvo stablo buduće šume. Dan-danji stoji sred te prastare šume maslinove Kučkina česma, ali mi čedo-masli- nu, pored tolikih stabala oko nje, a sva su kriva, suve hrapave kore, neugledna oku i nelagodna osjećaju, prepletena jedno u drugo, prepoznati ne možemo. Znamo ipak to da sva ta stabla sve vrijeme daju a nikada ne traže, dok iz Kučkine česme ljudi ni kap vode da vide, da srknu. Tada kao i danas. Po toj šumi (a ona miriše žutom brnistrom, majčinom dušicom, pelinom, smiljem i cerucom, kupinjem i ljubičicama) ljudi odvajkada promiču, rade i stiču, i nema šume na kugli zemaljskoj u kojoj se više i duže boravi kao što se biva u maslinovim šumama. U jesen, blaženu i zrelu primorsku, kad plod dospije – razmile se berači i sakupljači. Glasi odjeknu, glasi koji pričaju, pjevaju i šapuću: berba maslina je počela. Leleka u maslinovim šumama nema. U njoj je više svjetlosti nego u ijednim drugima. Sveto drvo Mediterana. Iako je njeno osnovno svojstvo da daruje, ćuti i trpi, maslina voli i da se vjetrom mazi: šumi pod njim kao šum dalekih talasa. U ostalim šumama gleda se na debljinu stabla. U maslinovoj – koliko je plodova na vršcima grana (jer ona je voćka, nije bukva). Pod stablima vječno diše zdrava trava. Poj ptica, kao da su sve one tu za doček svetog Franje – ne patiše. Rituali se izvode kad se plod skuplja. Sve je u vezi s maslinom gotovo mistično. Kad se stabla sade, okopavaju, prihranjuju, potkresuju, početak berbe i njen kraj – svečanosti paganske. Pod maslinama nastali su ciklusi lirskih i epskih pjesama o junacima iz radne prošlosti, poslovice, zagonetke, baja- lice i vradžbinski rituali. Novo vrijeme, pak, satrlo je to narodno naslijeđe, starice su otišle na nebo, a mladima je teško da se sagnu: današnja omladina hoće da ide samo pravo, što brže, što lakše, ali samo uspravno – sve do Čistilišta. Maslina je za one koji se sagibaju i trpe.