Nova Istra

119 Irvin LUKEŽIĆ, Rijeka LAMENT POPA MARTINCA „SUPROTIVA TURKOM“ Konac petnaestoga i početak šesnaestoga stoljeća jedno je od najtežih razdoblja hrvatske novovjekovne povijesti. Iz toga doba obilježenog općim rasulom domo- vine i njene pripadajuće kulture sačuvano je razmjerno malo podataka, iako se o tome dosta pisalo. Sve što znamo o tome potječe iz kasnijih vremena i temelji se na novijim interpretacijama. I zato je od posebne važnosti ono što su iza sebe ostavili rijetki ali ključni svjedoci toga dramatičnoga i krvavoga vremena. U hrvat- skom kulturnom pamćenju bitka na Krbavskom polju 1493. najstariji je poznati hrvatsko-turski sukob od posebnoga, uistinu sudbonosnoga značaja, što će ostaviti neizbrisiv trag u kolektivnoj svijesti i memoriji. 1 O njegovim teškim posljedicama u hrvatskoj će srednjovjekovnoj književnosti prvi progovoriti prozni tekst poznat kao Zapis popa Martinca , umetnut u Drugi novljanski brevijar. Krbavska je kata- strofa u tom suvremenom zapisu, koji predstavlja neposredni dojam i komentar onoga što se zbilo, dobila osobiti literarni znak i subjektivni odraz. Njegov autor svoju domovinu vidi i doživljava kroz vlastite suze. Zemlja je to koja pred njego- vim zabrinutim očima, ostavljena i zaboravljena od sviju, tone u barbarstvo i kaos, anarhiju i zločin. Nije on samo jasno vidio, nego i dobro razumio ono što vidi. Pod bujicom individualnih emocija koje su potresale njegovu dušu, uznemirujućih slika i vizija koje su ga progonile danju i noću, u njemu se nešto naposljetku prelomilo: odjednom je spoznao pravi smisao svoga poslanja. Netko je sve to trebao oplakati, takvo strašno doba naprosto je vapilo za svojim kroničarem, za onim tko će o tome ostaviti trajan umjetnički spomen. Premda je opsegom skroman i žanrovski gledano nespojiv s okvirnim tekstom 1 Mijatović, A., Bitka na Krbavskom polju 1493. godine . Zagreb, Školska knjiga, 2005.