265 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI filozofskoj ljubavi. Čitajući, morao sam paziti da me ne požderu, gladne za žrtvom, impresivne i senzualne, u aromatičnoj sposobnosti autora da se ispisom nametne i samoj kompoziciji. Raljama zjape, čekaju, a on se spustio do ptičje intuicije, za koju bi Camus rekao – „mladost svijeta nalazi se uvijek oko istih obala“. Dakako, riječ je o Mediteranu. Gdje god bih se nakon čitanja upustio u raspru, udarao sam u zidove: ili je prošla s psom, ili je Dalijev pas taj crveni ruž na usnama pod kipom Marulića na Voćnome trgu. Drugi put u danu sretoh Liviju. Susjedi smo, njena glava je tu, u Arheološkome muzeju, tijelo pripada drugome, u nekom tuđem krevetu. Baš me zanima tko će prvi oslikati nago ljeto. * Ima jedna zgoda koju je u svijet književnosti donio Armand Lanoux u velebnoj knjizi Dobar dan, gospodine Zola. U već kasnim godinama, Guy (de Maupassant) se jada Flaubertu – nakon vođenja ljubavi, uvijek je slabe volje i sve je dosadno. Ovaj mu uzvraća umjetnički osorno: vi se tužite da je ženska stražnjica jednolična. Ima tome sasvim jednostavna lijeka, a taj je, da se ne služite njome! Svjestan težine promiskuiteta seksualnosti, najviše sam o njoj naučio kao pjesnik, u znanosti pak ostvario dovoljno za dobru poeziju – Mediteran – suvremeni izraz europske povijesti, otiskan u knjizi MEDITERAN Povratak u utrobu. Upravo me pristigla knjiga podsjetila na taj daudetovski impresivan dvoboj dvaju velikana francuske književnosti. Kako je listam i na preskoke čituckam, počinjem slagati prvi slog u sebi – je li baš svaka ista, hoće li autor izbjeći dosadi leksikona (što to knjiga nije) pored tolikih dama i modela koje je, sve više uviđam, svjestan pokosta pažnje probirao starom romantičnom dušom u sebi uvezujući umjetničke struje i epohe od renesanse do pornografske faze konzumerizma. Knjiga je napisana takvom snagom i bistrinom da će na kraju i čitatelja izazvati na uzbujalost sanjarija. Naprosto se ide do rastućeg delirija, mirisa grčkoga mora. Stoga i nije samo za povjesnika umjetnosti. Autor se postavio u Cézannove riječi: „Ja sam slikar i slikam! Ti si pisac i pišeš! Jednostavno kao maestral!“ Između slikara, kipara, grafičara i pisca, biram ovoga posljednjeg. Bavit ću se Popovićem piscem, uz ostala djela, autorom romana Ljubičasto ogledalo i knjige eseja Eros, krv i svetost, istinskim „Zolom“, pretečom profinjenih erotičara 20. stoljeća, „Cézanneom“, čiji je erotizam bio kao brat njegovu, ma da i ekspanzivniji.„Bila je to njegova čedna žudnja za ženskim tijelom, bezumna ljubav prema golotinji za kojom je čeznuo, ali je nije nikad posjedovao...“. Je li se autor uspio osloboditi Zole? To bi trebao biti siže razgovora koji ću voditi s poleđinom, sviješću motritelja da, gledajući leđa Venere pred ogledalom, imaginacijom vizualizira prednju nevidljivu stranu ero-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=