236 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ pukotine između sekularnoga i religioznog koje postoje u našoj napukloj kulturi.“2 I upravo to je povijest slike kojom će se esej baviti izazvan bačenim Titanicom. „Na tanku ledu do spasa / ni pukotine ne osta za njima“, pjeva Krpetić. Ili, da razjasnim, dijelim ovo mišljenje, riječ je o poeziji koja dolazi iz imaginarija strpljivosti, marljivosti i poniznosti „robova“ 21. stoljeća, štorija o dilataciji između Bogočovjeka i otvorenih rana čovječanstva. Ergo, morao sam brzo odlučiti za kojom ću knjigom posegnuti na polici: za Malom enciklopedijom konzervativizma, B. Minera, da bih se svađao sa svime „suzdržanim, opreznim, skeptičnim i nesklonim naglim promjenama“. To filozofski jest suprotivo Nikodemu: „Žudimo za znanjem, a licemnjerno se bojimo promjene“ – međutim, o kakvim je tu promjenama riječ? Za koga te promjene nabolje? Zar za one unesrećene, usredotočene na obitelji i tradicije kojima običan čovjek prirodom pripada; zar za one koji ničime ne narušuju ravnotežu, pomirljivost i kompromis napukla svijeta; zar za dijamante Bočuane? Dosta za čitavu vječnost nemira i nesuglasja duše! Isuviše je laži u kojima se gubi Boga! Isuviše je razvitka u kojemu se pincetama diraju u Njega! Pa sam dograbio Misli Ivana Pavla II. koji će se predati sumnji: „Tehnološki razvoj, svojstven našemu vremenu obilježen je temeljnom višeznačnošću: dok s jedne strane čovjeku omogućuje da uzme u ruke vlastitu sudbinu, s druge ga izlaže napasti da prijeđe granice razumna gospodarenja prirodom, dovodeći tako u pogibao sam opstanak i integritet čovjeka.“3 Krpetić ne ostavlja ni trunke prostora, morao sam dalje držeći u rukama Vjeru u Boga u doba znanosti, J. Polkinghornea, iako svjestan nedostatka odmaka, jamačno danas primjerenijeg sukoba „u doba eugenike“, iz transmutacije „dobro+loza“, rabljenja znanja o ljudskoj genetici radi utjecaja na stanovništvo i zdravstvenu politiku s ciljem popravljanja gena. Najučestalije su pak predstave: ubiti eugenički fetus ili, eufemizam, kako preživjeti! Na tom će se odnosu lomiti zbirka. „Tonuće“ kao razlika u nijansi između pjesničke radoznalosti i funkcije zacjeljenja, kako je vidi Polkinghorneova kritika, natjerala me da na Titanic gledam kao na triliterarno svježe čitanje Krista: raskošje živoga, koje se u tren pretvori u ništa; sučeljivanje sa smrću koje je uvijek centralno i ništa ne mijenja od svoje patologije; spašavanje, koje tek počinje, jer najprije moraš preživjeti traumu rođenja. Ne postoji ništa drugo koje bi s početka upućivalo na more što se već smirilo, na vapaj stradalnika što je nestao s prvim nazirom svjetla, a da nije sam Stvoritelj.„Mora postojati nešto što je za sva bića uzrok njihova postojanja, dobrote i savršenosti, a mi to zovemo Bogom.“4 2 J. Polkinghorne, Vjera u Boga u doba znanosti, Verbum, Split, 2019. 3 N. Monopoli – R. Piccolomini, MISLI bl. pape Ivana Pavla II. za svaki dan u godini, Zagreb, 2011. 4 Isto: 2019.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=