Nova Istra

138 NOVI PRIJEVOD Karl KRAUS ali ono lice nije dobivalo bore i znao sam da će me nadživjeti te dati pečat stoljeću. Nekoć je Napoleonova fizionomija tako trajno utjecala na trudnice svoga vremena da ih je čak i praunukovo lice optuživalo za bračnu nevjeru. Lice koje danas ostav- lja sličan dojam na duše suvremenoga svijeta pripada jednome uraru. Budući da se hvali kako su njegovi satovi najbolji, hrabra je osoba; svoju glavu daje kao zalog i svoj iskren pogled kao jamstveni list... Da mi je samo znati odakle znam to lice? – upitao bi se ponetko, premišljaše se, a ipak se ne mogaše sjetiti. Bio je susreo nekog čovjeka, pozdravio ga kao staroga poznanika, iako nije znao tko to bješe. Na sljedećem uglu ulice jedan mu je plakat uzvratio pozdrav. Bio je to neki gostioničar ili klobučar, ili već nama svima omiljen proizvođač ulja za podmazivanje, samo što od njega nismo očekivali da ćemo ga sresti glavom i bradom jer, kako znamo, ni Beethoven ne silazi sa svoga postolja. Ima li onda života izvan plakata? Kad nas željeznica odveze iz gra- da, onda tamo svakako ugledamo zelenu livadu – no ta je zelena livada samo oglas koji je proizvođač ulja za podmazivanje smislio u savezu s prirodom kako bi nam i tamo ukazao čast svojim društvom! Nema spasa! Htjeli bismo tako zatvoriti oči i uteći u raj snova... Čak i tu smo, me- đutim, načinili račun bez krčmara, jer krčmar upravo život u snu smatra zgodnom prilikom da nam približi svoje lice! Strahota postaje očevidnom. Merkantilizam se drznuo da čak i prag naše svijesti upotrijebi kao pano za plakat. Dnevni svijet nije nudio dovoljno prostora pa se stoga poslužilo jezivom mogućnošću od čije se same slutnje čovjeku grlo steže: lica sa reklama upotrijebilo se kao one hipnagogičke liko- ve koji u polusnu opsjedaju našu postelju! Pa budući da postoje i hipnagogični zvuci, slušne halucinacije kojima je snom opijen um sklon, za tu se svrhu – jeza me hvata – namijenilo sve one izreke i parole koje danju ispunjavaju našu svijest. Kakva je to opomena! Ležimo tako i ispaštamo Macbethovu krivnju. Redom se pojavljuju kra- ljevi života: kralj dugmadi, kralj sapuna, kralj manufaktura, kralj razglednica, kralj tepiha, kralj konjaka i kao posljednji: kralj gume. Njegove nas oči opominju zbog na- ših grijeha, ali crte njegova lica govore o neraskidivosti ljudskoga povjerenja. A ipak, a ipak!... Neka čupava glava izranja i uzdiše: „Bio sam ćelav!“ A tek ovo: ovdje su još bubuljice na licu, tamo su nakon uporabe nestale. Ah – posve različito lice, prije nji- hova zahvata, posve drugo nakon obavljena posla... Pojavljuje se „jedna bistra glava“: to je onaj koji koristi samo prašak za pecivo Dr. Oetkera.„Gdje se dobro jede i pije?“, čuje se zujanje u zraku i već se nečija gubica otvara kako bi gutala gulaš i već nam druga pokazuje kako se pije pivo. Tko li to tamo dolazi? Wilhelm Tell sa svojim si- nom? „Moram s glave svoga djeteta –“ tu oklijeva – ali će za zaštitni znak jedne tvrt- ke koja proizvodi čokoladu dati sve od sebe!... Gledajte, gledajte, tko si to tamo krči put? Žena kojoj je kosa duža od nje same, žena, dakle, koja ima razloga da naglasi svoju osobnost; uzvikuje: Ja, Anna...