Nova Istra

90 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Slaven LETICA koji je prije sedamdeset godina – od 1941. do 1945. – tragično i zlokobno podijelio građane tadašnje hrvatske države, a i danas ih dijeli na zajednice podijeljenih, suprot- stavljenih, često ratnički raspoloženih kolektivnih sjećanja/memorija . Te podjele, nastojat ću pokazati, posljedica su činjenice što ta, kao i brojne hrvat- ske povijesne priče, nikada zapravo nije ispričana i analizirana od početka do kraja: iskreno, istinito, otvoreno, snošljivo, pa i borbeno, polemički. Počet ću, dakako, s kratkim predstavljanjem dvojice glavnih likova te priče, već spomenutim Josipima. Obojica su došla u našu zemju nekako u isto povijesno vrijeme, jedan izbliza, drugi izdaleka: prvi 1987. na početku Velikog zla koje nam je prijetilo s našega Bliskog istoka, a drugi 2001., kad je Veliko zlo slomljeno. Jedan nam je Josip došao iz Beograda, ondašnje SFRJ, današnje Srbije, a drugi iz predaleke Australije. Kao što rekoh i ne porekoh: obojica su bila i ostala velemajstori svojih zanata i poziva. Prvi Josip rođen je u Canberri u Australiji, gdje je odmilja nazvan Joe. Nogometaš je koji je zanat ispekao na poznatomAustralskom sportskom institutu (The Australian Institute of Sport). Premda je mogao igrati za zemlju u kojoj je rođen, odazvao se „pozivu srca“: nakon što je u listopadu 2001. dobio hrvatsko državljanstvo, odlučio je igrati za voljenu zemlju svojih predaka – Lijepu Našu i – Njegovu. U svom zanatu i pozivu Prvi Josip dostigao je vrhunce: kao reprezentativac Va- trenih, boje voljene zemlje časno je, muški i virtuozno branio na svjetskim prven- stvima 2002. i 2006. te na europskim prvenstvima 2004. i 2008. Zvonimir Boban nedavno ga je u intervjuu Jutranjem listu proglasio „ najboljim defenzivnim igračem u hrvatskoj povijesti “, uz znakoviti dodatak kako bi kao čovjek „trebao jednom odrasti i odvojiti se od krivo upućenog australsko-hrvatskog djete- ta“ ( Jutarnji list , 3. listopada 2015.). Reprezentativna mu je karijera nenadano i neslavno okončana, nakon što ga je skandalima i lopovlukom osramoćena FIFA kaznila s deset utakmica neigranja zbog skandiranja poklika „Za dom“ na stadionu nakon završetka utakmice protiv Islanda, koju je naša reprezentacija dobila 2 : 0. Tom mu je presudom FIFA za- branila nastup na Svjetskom prvenstvu 2014. u Brazilu i zapravo okončala repre- zentativnu nogometnu karijeru. Na maksimirskom stadionu nije uzvikivao samo „Za dom!“ (uz odgovor dobrog dijela publike: „Spremni!“), već i „U boj, u boj!“, uz usklik publike „Za narod svoj!“. Priupitan za razloge svoga čina, Šimunić je, neposredno nakon utakmice, pre- plavljen osjećajima ponosa zbog onog što je učinio, kazao: „Uvijek sam to želio na- praviti. Nemam baš puno vremena, ali sad sam imao priliku i sjetio se. Ne bojim se kazni, a Fare i slični bi mogli malo pročitati povijest. Nisam radio ništa pogrešno,