Nova Istra

75 Goliarda SAPIENZA NOVI PRIJEVODI talijanskoga neorealizma, Luchina Viscontija (film Senso ), Alessandra Blasettija, Luigija Comencinija i Citta Masellija. U Maselliju pronalazi srodnu dušu te dugo žive zajedno, ostajući prijatelji do kraja života. Nakon intenzivnoga glumačkoga života, napušta film i počinje pisati. Od majke je naslijedila hra- brost, idealizam, ali i melankoliju. Valja reći da je Goliardino odrastanje obilježila smrt njezine trojice polubraće (odrasla je u brojnoj obitelji jer je otac udovac već imao trojicu sinova, a majka, također udo- vica, sedmero djece kad su se vjenčali), pa poslije majčine smrti pokušava samoubojstvo i neprestano se bori protiv depresije. Njezin prvi roman Lettera aperta ( Otvoreno pismo ) (1967.) roman je o djetinjstvu u Cataniji. Usli- jedili su također autobiografski Il filo di mezzogiorno ( Trag juga ) (1969.), a, nakon kratkog boravka u zatvoru zbog krađe, i L’Università di Rebibbia ( Zatvor u Rebibbiji ) (1983.). Za roman Le certezze del dubbio ( Jasnoće sumnje ) (1987.) godine 1994. dobiva nagradu Premio Casalotti . Njezin najvažniji i najopsežniji roman L’arte della gioia ( Umjetnost radosti ) objavljuje 1998. najprije Stampa Alternativa, a kasnije, poslije smrti, godine 2008. i kuća Einaudi. Za života uspjela je dočekati objavu samo prvoga od četiriju dijelova romana, i to u zbirci Millelirepiù . Roman je tek nakon autori- čine smrti doživio neizmjeran uspjeh kod kritike i publike. Posmrtno joj 2010. Einaudi objavljuje i roman Io, Jean Gabin ( Ja, Jean Gabin ) te zbirku priča Il destino coatto ( Prisilna sudbina ), 2011. Za života je, dakle, bila poznata kao glumica talijanskoga neorealizma, a posve neznana kao knji- ževnica, no danas je smatraju jednom od najznačajnijih talijanskih spisateljica dvadesetoga stoljeća. „Sapienza nije živjela, ona je bila život sâm“, govorili su o njoj njezini prijatelji. Preminula je 1996. u Gaeti. Il destino coatto ( Prisilna sudbina , Einaudi, Torino, posmrtno 2011.) oniričke su i nevjerojatne priče koje već ukazuju na dar spisateljice koja je kasnije napisala jedan od najznačajnijih talijanskih romana dvadesetoga stoljeća L’arte della gioia . Ove posthumne priče, gotovo krokiji, opisuju niz delirija običnih ljudi, života ispisanih u nekoliko redaka, tijek njihovih misli; normalnih osoba, ali ne i normalnih slučajeva, ponekad dramatično ok- rutno ocrtanih likova u potrazi za stvarnošću, često prožetih sicilijanskim crnim humorom. ( I.S. )