Nova Istra

258 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ mjerilom svega drugoga. Taj se vizualno-spoznajni obrat u kojem subjekt postaje tehnički objekt kao aparat u dvostrukome značenju pogleda i spoznaje stvarnosti upisuje u strukture novoga načina gradnje. Frampton povlači pritom usporedbe iz- među konstruktivista i djela suvremenoga arhitekta Franka Gehryja upravo stoga što u potonjeg postaje značajnim igra „tektonske forme“. Njegova su zamatanja i odijevanja,„okrovljavanja“ i fraktalizacija građevina uspostavljene iz logike slikovne artikulacije razmještenoga pogleda. Ništa više nije skladno i postojano. Umjesto toga, na djelu je, kako je to u svojoj temeljnoj postavci izveo Hartoonian na tragu njemačkoga povjesničara umjetnosti i arhitekta Gottfrieda Sempera iz sredine 19. stoljeća, fluidnost nove „arhitekture teatralnosti“. 29 Montaža nije tek tehnički sklop objekata u sustavu gradnje. Njezina se uloga može razumjeti tek kada se generička suprotnost „okrovljavanja“ ( roofworking ) i „ozemljavanja“ ( earthworking ) shvati na taj način da suigra neba i zemlje ne proi- zlazi iz smjernoga položaja arhitekta namjesnikom vjekovne tradicije graditeljstva. Prema tom uvriježenom shvaćanju forma je bila nadređena funkciji, a umjetnost je dekorativnosti i ornamenta upućivala na službu arhitekture božanskome redu u prirodi. Nered koji se dogodio u svim područjima umjetnosti s povijesnim pokre- tima avangarde 20. stoljeća nije bio tek ples kaosa i razaralački proces bez krajnje svrhe u nečem s onu stranu arhitekture kao božanskoga reda. S njime je otpočelo doba racionaliziranja svijeta. Usto, otvoreno je područje konačne autonomije arhi- tekture. Dvije su nesvodljivosti bile otuda odlučujuće: (1) nesvodljivost na religiju i umjetnost i (2) nesvodljivost na politiku i ideologiju. No, svaka je nesvodljivost početak druge svodljivosti, kao što je svaka emancipacija „robovanje“ nekom dru- gome vrhovnome označitelju. Ako je s Adolfom Loosom slika svedena na elemen- tarne tektonske učinke pročišćenja od relikta povijesne prošlosti kao u privatnoj zgradi koju je filozof LudwigWittgenstein podigao u Beču za svoju sestru Marga- rethe Stonborough-Wittgenstein između 1926-1928. godine, tada se arhitektura oslobađa svih referencijalnih okvira prošlosti i sadašnjosti. Nakon toga ona može biti tek čistom „formom života“. Bez natruha uzvišenih svrha obitavanja kuća se svodi na samoreferencijalan znak. 30 Međutim, slika se od 1960-ih godina do da- nas više ne oslobađa ikonologijskih sablasti iz europske povijesti slikarstva. Anđeli, vile, zmajevi, mačevi i relikvijar apokalipse kao iz gotičkoga straha pred praznim prostorom ( horror vacui ) nestaje u korist apstraktne čistoće uzdužnih i poprečnih crta. Sada je jedini pravi problem kako nepredmetnost i dematerijaliziranje forme 29 Gevork Hartoonian, isto, str. xiv-xv. 30 Vidi o tome: Nana Last, Wittgenstein’s House: Language, Space, and Architecture , Fordham Uni- versity Press, New York, 2012.