Nova Istra

256 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ nologijsko usavršavanje kamera za vizualizaciju označava prodor ispod površine, u dubine slojeva zemlje. Uvijek je riječ o svezi/odnosu forme i materije ( eidos-morphé i hylé ). Budući da arhitektura slijedi u stopu nove tehnologije gradnje, ali isto tako i nove tehnologije „pogleda“, posve je razvidno kako se eksperimentiranje s idejama fraktalnih metoda gradnje odvija usporedno s razotkrićem mogućnosti koje pru- žaju novi sintetski materijali. Stoga se i ne može zamisliti stvaranje novih formi, primjerice onih hibridnih stožaca i čunjeva u Gehryja ili svemirske krstarice na- lik eklekticizmu Zahe Hadid, bez digitalnoga dizajna. Promjena konceptualnoga okvira ide u korak s promjenom u materijaliziranju forme („okrovljavanje“ i „oma- tanje“ građevina). Arhitektura zakrivljenih prostora slijedi time logiku drukčijega montažnoga sklopa od modernih linearnih gradova. To je naprosto vidljivo golim okom. Kada se više ništa ne vidi tek „narcističkim“ i „nihilističkim“ okom potrebno je promijeniti naočale teorije i prakse arhitekture. Umjesto tih čudovišnih očiju re- alizirane metafizike u progonstvu svih drugih osjetila, kako bi rekao Pallasmaa, potrebno je otvoriti oči za pogled koji nadilazi sve dosad viđeno. Njegov je spoznaj- no-ontologijski status istovjetan onome o arhitekturi kao događaju kontingencije. A to znači da se u sâmoj biti vizualizacije – omogućene kibernetičkim prijenosom informacija – skriva drukčije viđenje oka i njegova uvida u nepostojanost odnosa iz- među objekata u prostoru. Vidjeti arhitektonske objekte u prostoru znači doživjeti ih prije stvarnoga dodira s njima. Pogled prethodi dodiru, a doživljaj refleksivnosti pogleda upisuje u slike grada nova značenja. U tome je razlika prema prethodno- me načinu iskustva i susreta s gradom. Ništa se od toga vjerojatno ne bi moglo desiti da već od početka novoga vijeka nije umjesto ptolomejskoga prirodnoga oka vodeće osjetilo postalo kopernikansko oko kinetičkoga ubrzanja opažaja. Drugim riječima, nije to više oko usmjereno na predmete koji već postoje u redu ili nere- du, poretku ili kaosu nekog unaprijed postavljenoga prostora. Poput onoga opisa Petera Sloterdijka o oku koje vidi sâmoga sebe valja kazati da je posrijedi samopo- kretačka moć vizualizacije. Viđenje se programira. Način kako se to izvodi jest da se sintetizira um i pogled. Otuda proizlazi sveza/odnos „umjetne inteligencije“ ( A- intelligence ) i„umjetne intuicije“ ( A-intuition ). Stoga možemo namjesto Berkeleyeva esse est percipi uspostaviti novo načelo. Ono sada glasi: quodditas est construire. Ne nastaje događaj bez arhitekture koja pleše, zabavlja, privlači, odijeva se i razodijeva, okrovljava i omata, postaje slikom kao znakom estetskoga iščeznuća upravo onoga što se nastoji nadomjestiti spektaklom fraktalnih objekata – uzvišenosti . Što iz toga proizlazi? Ništa drugo negoli da događaji sada konstruiraju opažaje, a oprostorenja ( spatializing ) podaruju prostorima značajke nomadizma, privremenosti, otvoreno- sti i iluzije bezvremenosti.