Nova Istra

253 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA vratno iščezlim pojmovima i idejama modernoga „svijeta“ i „društva“ vrati ono što je sada pripalo njihovim nadomjescima. Pitanje nije više što ona može, nego kako to uopće čini. Arhitektura u doba tehnosfere za svoj „svijet“ ima estetizirani „umjet- ni život“ ( A-life ), a za svoje „društvo“ kibernetički vođeno i kontrolirano područje djelovanja interakcije tehno-znanosti i mnoštva različitih kultura. Sve su one pove- zane logikom umrežavanja ( networking ). Ništa drugo ne čini se više mogućim. Što u tom novome sklopu odnosa„svijeta“ i„društva“ preostaje suvremenoj arhitekturi? Da se bavi povratkom ideje cjelovitosti osjetila u smislu stvaranja novoga „grada kao umjetničkoga djela“ ( Gesamtkunstwerk ), ili možda da prihvati sudbinu vlastite raskorijenjenosti u procesu postajanja novom slikom svijeta bez iluzije iskonskoga dodira neba i zemlje? Na prvi se pogled čini da su stavovi nepomirljivi. Kao da je posrijedi manihejski sukob zagovornika povratka prošlosti i hipermoderne sadašnjosti kao pretkazane budućnosti vladavine tehnosfere . U arhitektonskoj teoriji sredinom 1960-ih godina Robert Venturi zahtijevao je stoga više tolerancije, a manje isključivosti u gradnji nakon spoznaje da se društvo ne može više radikalno mijenjati u smjeru stvaranja „novoga čovjeka“. Tko se gorljivo zalaže za nepoštednu kritiku modernoga zastra- njenja u oblikovanju linearnih gradova na zasadama načela umjetničkoga pristupa Camilla Sittea, nailazi na problem da je tako nešto pitanje očuvanja onog duha Europe koji se zaustavio u vremenu muzealiziranja grada. Paradoksalno je da je književnik i psiholog Hermann Broch u svojoj analizi Beča kao kič-grada neohisto- ricizma istodobno bio i najveći kritičar postulata povijesne avangarde u arhitekturi. U pokliču Adolfa Loosa „ornament je zločin“ sažima se njezina razorna pustolo- vina. Povratak ornamentu, pak, nije povratak prošlosti kao oživljenome prostoru povijesnih tlapnji. Sve to treba jednom zauvijek prekrižiti. Međutim, problem je u nečem drugome. A to se pokazuje u kritici videocentrizma današnje arhitekture. U vrhunski napisanoj knjizi Juhanija Palasmaa dolazi na vidjelo kako začaranost slikom postaje opsesija današnjega dizajna. Kao i naše doba pomirenja proturječ- ja za koje više ne vrijedi borbena logika isključenja trećega ili-ili , već inkluzivna disjunkcija i-i , moguće je dospjeti do arhitekture u svjetlu događaja kontingencije. Ali samo pod uvjetom da se rastemelji ono što korporativnu arhitekturu uspostav- lja dvostrukim kôdom vizualnosti suvremenoga svijeta. To znači da je uzaludno zdvajati nad sudbinom gradnje u slavu istog onoga što tako profano progoni duh suvremene umjetnosti u konceptualizmu, performativnosti, instalacijskoj praksi uz neizbježan zahtjev za interaktivnošću sudionika događaja. Dvostruki se kôd sastoji od forme i funkcije u njihovoj sintezi. To znači da se razdvojenost forme od funk- cije može dogoditi tek kada unaprijed imamo u vidu njihovu sintezu. Uzmimo, primjerice, najpoznatiju građevinu Franka Gehryja, muzej moderne i suvremene