Nova Istra

243 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA slu kao što su putovi, rubovi, kvartovi, čvorišta, smjerokazi. 7 Lynchov izraz „ima- geability“ označava „sposobnost predmeta da izazove snažnu sliku u promatrača“. Opažanje predmeta stoga nikad nije ravnodušno primanje pukih obavijesti. U tom doživljajnome sklopu kritičke prosudbe o mjestu i prostoru unutar cjelovitosti ar- hitekture, urbanizma i dizajna, slika kao znak postaje novom estetskom zbiljom. Ne dešava se ovo oslikovljenje tek procvatom marketinških usluga u neoliberalnoj kapitalističkoj ekonomiji. Za Barthesa je, doduše, reklamna slika u medijima ima- la status „umjetničke slike“ u svim aspektima njezina značenja: (1) jezičnome, (2) slikovnome i (3) simboličkome ili konotativnome. Uostalom, u njegovu ogledu o Eiffelovu tornju u Parizu na upečatljiv se način pokazuje sveza/odnos između oka, pogleda i objekta arhitekture. Viđenje pretpostavlja uzvratni pogled čak i ako je riječ o neživome objektu. No, ako se objekt a ne predmet shvati iz one perspekti- ve koja je s avangardom otvorila mogućnost stapanja stroja i života, tehnologije i umjetnosti, tada s punim pravom više ne govorimo o razlici između izvanjskoga i unutarnjega svijeta. Umjesto te metafizičke dvojnosti suočavamo se s čudom tjele- snosti u razvitku od jednostavnih do složenih formi života. 8 Što, uostalom, Lynch naziva „imageability“ pripada objektu kao subjektu ili, govoreći jezikom vizualne semiotike, njegovoj sposobnosti kristaliziranja doživlja- ja. Objekti-kao-slike nisu samo građevine. One su to u najmanjoj mjeri. Mnogo su važnija slikotvorna iskustva odnosa u prostoru. Ona nastaju kada objekti-sli- ke poprimaju drukčije značenje od evokacije na nešto apstraktno ili konkretno iz društvenoga i kulturnoga imaginarija grada. Dolazak u Veneciju ili Los Angeles te prolazak poznatim i nepoznatim mjestima, razgledavanje povijesnih spomeni- ka iz razdoblja klasičnih stilova gradnje ili tumaranja pop-artovskim„kvartovima“ filmske industrije pretvorene u „brand“ svakodnevice nisu zacijelo na istoj doživ- ljajno-estetskoj razini. No, ono što ih povezuje proizlazi iz„logike slika“, a ne jezika kao takvoga. Slika ima transcendentalno značenje iluzije zaustavljenoga vreme- na, a jezik zatvorenoga prostora. U njemu značenja unatoč mnoštvu mogućnosti tumačenja ostaju prikovana uz slike kao predmete. Paradoks je povratka slike u arhitekturu u tome što se one koriste da bi prostorni nihilizam „neodređenosti i beskonačnosti“ ograničile na iskustvo omeđeno granicama vremena. Zapanjujuće je što smo svjedoci toga da se gubitkom izvornoga prostora kao mjesta ( topos ) i prelaskom u procese „kognitivnoga mapiranja“ iznova postavlja pitanje o vremenu 7 Kevin Lynch, The Image of the City , The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London-New York, 1960. 8 Roland Barthes,„Eiffelov toranj“, Europski glasnik , br. 12/2007., str. 525-535. S francuskoga pre- veo: Srećko Horvat.