Nova Istra

240 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ interaktivnoga promatranja uvučen je tako unutarnji krajolik čovjeka-kamere i izvanjski krajolik zemlje-slike. Ako se još k tome dohvati ono refleksivno iskustvo stapanja prirode i kulture kroz usavršeni medij slike našega doba, moguće je kazati koristeći pojmove Billa Viole da se dešava novo iskustvo dotad nepoznato u povije- sti. Sama tehnologija postaje objavom svijeta iz kojeg je iščezlo primarno iskustvo dodira ili opipa. Poznato je kako se ono upisuje u izvorno značenje arhitekture. I stoga nije nipošto slučajno da su Grci arhitekturu smatrali majkom svih umjetno- sti. Razlog leži u tome što ona jedina posjeduje sposobnost sjedinjenja osjetilnosti s pomoću dodira i spoznajnoga uzleta do božanskih sfera s pomoću opažaja. Nije, međutim, tako bitno različita situacija u kojoj izum video kamere i digitalne slike ulazi u ono područje koje više ne možemo mirne duše nazivati fizičkim. Što se u te- oriji slikovnoga obrata ( iconic turn ) 1990-ih godina uobičajilo imenovati„prolomom ili bujicom slika“ ( die Flut von Bildern ), 2 ovdje se prenosi iz fizičke neposrednosti događaja u informacijski niz beskonačnosti. Slike se iz „stvarnosti“ sele u tajans- tveni prostor nastanka nečega što nadilazi klasične pojmove energije i materije. Nazvat ćemo taj prostor neodređenosti iskustvom „trećega oka“. Smjestit ćemo ga izričito u područje tehnosfere . To je pojam koji obuhvaća kibernetički prijenos in- formacija i njegovo pohranjivanje te prenošenje na daljinu. Viola o tome uvjerljivo tvrdi sljedeće: „No, kamera ima još jednu odlučujuću funkciju: ona ograničava infor- maciju. Ona ni u kojem slučaju, kao što se to često tvrdi, nije otvore- ni prozor u svijet, nego mnogo prije sužava vidokrug, ograničava čistu masu vizualne informacije koja se na nas urušava. Kada kameru usmje- rimo na neko određeno mjesto, onda više ne vidimo što se odvija na ne- kom drugom mjestu. U tome se sastoji realna politička, razorna moć tog medija.“ 3 Filmovi 20. stoljeća, od avangardnoga početka u djelu ruskoga redatelja Dzige Vertova i njegova uratka Čovjek s kamerom (Kinoglaz) iz 1924. godine do postmo- derne estetike vizualizacije praznine između objekta i njegove slike u filmu nje- mačkoga redatelja Wima Wendersa Pariz, Texas iz 1984. godine s jasnim citatom i aluzijom na Vertova već na početku prvih kadrova u prostorima američke pusti- nje južnoga Texasa, svjedoče o kontinuitetu ove metafizičke pretpostavke. Viđenje prostora u smislu promatranja onoga što prostor „jest“ ne proizlazi iz prostora kao 2 Vidi o tome: Gottfried Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder“, u: Wie Bilder Sinn Erzeugen: Die Macht des Zeigens , Berlin University Press, Berlin, 2007., str. 34- 53. 3 Bill Viola, isto, str. 503.