Nova Istra

190 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Alen TAFRA ili u Johnsonovu Rječniku , gdje „to criticize“ objašnjava „to censure“. 11 Diderot, pak, razlikuje lošu primjenu cenzure, koja nasilnom zabranom zapravo promiče suprot- stavljene ideje, od dobre cenzure koja objavljuje, javno kritizira i na pozornici ismi- java mrske joj ideje. 12 A najveći liberalni mislilac, John Locke, pri analizi zakona u skladu s kojima građani organiziraju svoj život – pored državnog i Božjega zakona – daleko najviše pažnje posvećuje zakonu javnog mijenja ( The Law of opinion or re- putation ), nazivajući ga još „zakonom filozofa“, kao i „zakonom privatne cenzure“. 13 Naime, privatni prostor i javnost tek se minimalno isključuju te se duhovna moć osobnoga moralnog suda samovoljno širi da bi u mediju javnosti dobila status op- ćeobvezujućeg zakona, kao prešutna suglasnost građana o adekvatnim objektima pohvale i pokude. Dakle, praksa moralne cenzure i duhovne kritike konstitutivna je za društvo. Premda je riječ o odlučnom proboju u apsolutistički poredak, Locke državni zakon i moralni zakon građanstva nije doživio kao suprotnost, niti se – ostajući vjeran duhu slavne revolucije, koja je 1688. potvrdila ustavnu monarhiju na način koegzistencije kralja i elita – bavio njihovim razgraničenjem. 14 Konfliktni potencijal Lockeova „filozofskog zakona“ pokazao se zato kasnije, na kontinentu, gdje je javnost pretvorena u sudnicu-pozornicu manihejskog polariteta pojmova i protupojmova, u dramatičnu scenu sukoba morala i politike, trgovine i rata, uma i objave, slobode i despocije, napretka i dekadencije, revolucije i reakcije, svjetla i tame, ljepote i užasa. I bez sredstava fizičke prisile, posredni autoritet javnog mni- jenja djeluje snažnije od moći države i Crkve; njemu, naime, nitko ne može pobjeći. Neizbježno je pretvaranje moralne instancije u političke posljedice, a na kontinentu – naročito u Francuskoj – u direktno izricanje presude u formi kritike (ili cenzure). Ustvari, svaki sukob već je unaprijed presuđen u korist društvene – ili demokratske – cenzure, s obzirom na to da je prosvjetiteljstvo poistovjetilo instancije moralnog zakona, filozofskog suda i sâm smisao društva. Izbor je predstavljen kao odluka za slobodu ili ropstvo, gdje revolucija znači slobodu, no ujedno i nepokriveni ček za okončanje političke krize i građanskog rata. Uvlačenjem svega u vrtlog dijalektičke javnosti – zaključuje Koselleck – u onoj mjeri u kojoj je sve postajalo jasnije, sve je postajalo ideološki zamagljenim. 15 Riječ je o ambivalenciji prosvjetiteljstva koje, 11 Vidi Rajnhart Kozelek, Kritika i kriza. Studija o patogenezi građanskog sveta , Plato, Beograd, 1997., str. 92. 12 Vidi Colas Duflo, „Diderot and the Publicizing of Censorship“, u: Mogens Lærke, The Use of Censorship in the Enlightenment , Brill, Leiden – Boston, str. 135. 13 Vidi John Locke, An Essay Concerning Human Understanding , The Pennsylvania State Univer- sity, 1999., str. 336-340. 14 Vidi R. Kozelek, Kritika i kriza , n. dj., str. 92-96, passim . 15 Vidi isto, str. 142-171, passim .