Nova Istra

189 Alen TAFRA (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA liberalnoga, zapadnjačko-kapitalističkog moderniteta. Konačni je učinak neutrali- zacija svih sustava mišljenja u korist tehno-ekonomskog shvaćanja politike; riječi- ma Margaret Thatcher:„There is no alternative“. Pozitivističko-scijentističke težnje – izrasle iz „filozofskog“ XVIII. stoljeća – dugo su se skrivale iza klasnih borbi, sukoba ideologija i svjetskih ratova, da bi ih Ignacio Ramonet – bivši urednik Le Monde diplomatiquea – točno prije dvadeset godina kritički imenovao„jedinimmi- šljenjem“ ( pensée unique ). Termin spremno prihvaća i Alain de Benoist – korifej europske nove desnice, koji u konačnici odustaje od potonje etikete pledirajući za „nonkonformističku kulturu“ i „nove sinteze mišljenja“. Svoju kritiku tržišnog fata- lizma – koji isključuje mogućnost radikalne alternative unipolarnom svijetu libe- ralnog kapitalizma – Benoist izlaže 1998. u članku pod naslovom „Metode nove inkvizicije“, u kojemu žestoko istupa protiv cenzure, optužujući pritom i suvre- meni antifašizam, otupljene kritičke oštrice, kao svojevrsni alibi pristaša „jedinog mišljenja“. 8 Ostavit ćemo po strani ovu paušalnu ocjenu antifašizma, uz napomenu da je kod fašizma ipak riječ o ideologiji koja je „višestruko potencirala prijeteće po- tencijale kapitalističkog moderniteta“ 9 , zbog čega u Hitleru bitno možemo vidjeti noviju inačicu konkvistadora 10 – dakle, krajnju suprotnost globalno-emancipacij- skom utjecaju komunističkog pokreta, i to usprkos doprinosu potonjem katalogu užasa prošloga stoljeća. No, ovdje i sada bitno je raskrinkati sofizam manihejskog kontrastiranja mo- ralne osjetljivosti liberalizma na mračnoj pozadini bešćutnog totalitarizma. Uo- stalom, s ovom ocjenom slaže se i Benoist, koji svoju kritiku demokratske cenzu- re i „jedinog mišljenja“ utemeljuje u načelnoj kritici filozofije prosvjetiteljstva kao temeljne legitimacije suvremenih društava Zapada. U potrazi za smislom suvre- menih metamorfoza cenzure, i ovdje ćemo se najprije suočiti s tim laboratorijem budućih revolucija, da bismo zatim u Prvome svjetskom ratu otkrili definitivni trenutak zajedničkog rađanja totalitarizma i demokratske cenzure – i to u njezinu liku propagande ili odnosa s javnošću. II. Proučavajući odnos prosvjetiteljske kritike i krize apsolutizma u XVIII. stoljeću, njemački povjesničar Reinhart Koselleck uočava ne samo zajedničku etimologiju kritike i krize, već i kritike i cenzure. Potonji pojmovi u tom razdoblju javljaju se za- jedno, kao sinonimi, uzajamno se dopunjujući, pa tako i u francuskoj Enciklopediji 8 Vidi Alain de Benoist,„I metodi della nuova Inquisizione“, Diorama letterario , vol. 210, 1998. 9 Matthias Wörsching,„Što je to – fašizam?“, Le Monde diplomatique , vol. 13, 2014., str. 15. 10 Vidi D. Losurdo, War and Revolution: Rethinking the Twentieth Century (engleski prijevod Greg- ory Elliott), Verso, London – Brooklyn, 2015.