Nova Istra

277 KOD MARULA 2014 ı 2015. I.M. Već sad vježbam za svoj drveni kaput, lijes: uvlačim ramena, spuštam glavu do mjesta gdje će brada trunuti na prsima, savijam ruke oko olovke. Ne, nikakva misao ne leti mojom raščupanom glavom. Samo crvi lunjaju mojim truplom. Ne shvaćam to olako: u ormaru vježbam satima ležanje na leđima, raširim noge da napravim mjesto za kožnatu torbu, punu knjiga koje nikada neću pročitati, papira koji još treba ispisati. Smijući se pušim cigaretu, nazdravljam sa svojom dragom. Na kraj izgovaram to I.M., zamišljam jecaje oko svoga groba, potražim šutnju i odlutam u mislima, pokažem svoju najružniju grimasu. Pješčani sat To što njene prljave plave čizme gaze po krevetu, to što ih onda u elegantnom luku nasloni na zid stojeći na rukama, nije me briga. To što se pritom malo zacrveni, otpuhuje, dahće, čini je privlačnijom no ikada prije. Lecnem se kada pri tom stenjući izvikuje da svoju gipkost, stoj na glavi, vježba