Nova Istra

227 TiborWEINER SENNYEY OGLEDI I ZAPISCI skoga stanja, štoviše osjećaj eksplozije. To su građevine s jednim ili na dva kata, ali usprkos tomu izgledaju goleme, s mnoštvom valovitih crta i zapletenim atulama. Osnovna boja građevina blještav je bijeli mramor, umetci su najčešće plavičasto-sivi i zelenkasto-sivi, koji su na bjelini vrlo jarki. Sjećam se jednoga reda atula u cik-ca- ku, koji su bogato ukrašavali okomiti redovi valovitih crta od atule prema dolje, do tla (...) Kipovi su uvijek u skupini: dvorogi bog, božica s perjanicom, oko njih krš- na, odrasla djeca-bogovi. (...) Cijela ta umjetnost mogla bi se okarakterizirati kao: spiritualni rokoko. (...) Bila je to ‘feminina’ umjetnost! Umjetnost matrijarhalnoga svijeta. Samo su žene mogle stvarati toliko antistatički. (...) Tada je žena bila budna a muškarac spavao, sada žena spava a muškarac je budan. Ta je burna umjetnost ipak bila nježna i uljudna. Ni traga kumuliranom sjaju, demonstrativnom obilju. (...) Čini se da je to bilo treće veliko razdoblje čovječanstva. Prvo: hiperborejsko, zlatno, vedro-statičko; njegov simbol je: kamen.„Postojim“. Drugo: lemursko (poto- nuli tihooceanski kontinent), njega je obilježavala cvjetolikost, vitalnost; njegov sim- bol je: biljka. „Postojim kako bih cvjetao.“ Treće: gondvanska emocionalna kultura, njegov simbol je: životinja. „Postojim kako bih se radovao.“ Četvrto: atlantiđansko, intelektualno, meditirajuće, vedsko; njegov simbol je: čovjek.„Postojim da bih znao.“ Peto je europsko, aristotelsko, individualističko, djelujuće; njegov simbol je: vile- njak. „Postojim da bih stvarao.“ Šesto će biti: Eldorado, intuitivno razdoblje čija je prefiguracija crnačka kultura; njegov simbol je: vila. „Postojim da bih volio.“ Sedmo i posljednje: apokaliptičko doba; čovjek otresa sa sebe tegobu vezanosti za tijelo; njegov simbol je: anđeo. „Postojim da bih se vratio kući.“ Svako dobro! Završavam pismo. Napiši odgovor, ako je moguće; mislim na Tebe zahvalnom ljubavlju i grlim te, Sanyi. Csönge, 7. studenoga 1946.“ – Do Gondvane, dakle, najlakše možemo sti- ći pomoću snova Sándora Weöresa. Koliko su se pak ta „imaginarna“ carstva utkala u životno djelo, to uistinu pokazuje godine 1952. napisana epska pjesma apoka- liptične atmosfere pod nazivom „Propast Mahruha“ * . 1 U uvodu toga djela Weöres piše:„Prema ovoj pjesmi, čovjek i sjećanje stariji su od Zemlje. Prazvijezda Mahruh, s koje potječemo, bila je obao i prazan divovski mjehur, i nosila je tisuću puta veća mora, ravnice, planine od sadašnjih; i raznolike vrste živih bića i mnogo više ljudi. Eksplodirala je prije više milijuna godina; jedna od njezinih otprhnulih kapi je naša Zemlja.” Kao što se kasnije pokazao, nije napisao samo pjesmu već cijelu književnu povijest, te ju je poslao Hamvasu u pismima. Potonje je pismo, nažalost, uništeno skupa s mnogimHamvasevim spisima kada je bomba pogodila njegovu kuću. Nán- dor Várkonyi ju je, međutim, čitao, a Weöres je navodno više puta govorio o njoj. * U „Novoj Istri“ br. 1-2/2014. objavili smo autorov tekst „Buđenje Mahruha“, također u prijevodu A. Pataki. ( Op. ur. )