Nova Istra

226 OGLEDI I ZAPISCI TiborWEINER SENNYEY barunom Kálmánom Perényijem i astronomom Miklósem Bebekom, obilaze cijeli Sunčev sustav. Na njihovu četvrtom putovanju osmjele se kročiti i u druge sustave.“ Sándor Weöres lijepo promišlja savršeno anakronu znanstvenu fantastiku i opisuje što se za to vrijeme događa na Zemlji, kako oni među sobom dijele nove planete, zatim„Izbija Treći svjetski rat, koji se završava tako što je Zemlja, sa stanovništvom prorijeđenim zbog iseljavanja i pustošenja, 2024. godine jedno jedino carstvo pod imenom Gea i pod vodstvom Nir khana.“ Cijelo pismo ima svega nekoliko strani- ca, ono je zastrašujuća vizija u kojoj se humor sjedinjuje s jedva prikrivenim stra- hom. Spominjem ovo samo zato što djelo dobro prikazuje kako mladome Sándoru Weöresu uopće nije bilo strano „imaginarno“ putovanje na kakvo nailazimo upravo u prepisci Hamvasa i Weöresa o Gondvani. 3. Osim toga što Weöres u pismima razvija posebnu teoriju o vremenu u svezi s ma- đarskom poezijom, odnosno prikazuje različite razine pjesnikâ, opisuje i neobičan san svoga meštra. San se negdje izgubi, te u nekom drugom pismu zamoli Hamvasa da mu ga pošalje natrag. A on mu odgovara „U nedjelju idem do Pešte na jedno prijepodne, potražit ću tada tvoje pismo o Gondvani i poslat ću ti ga.“ (Szentendre, 16. VII. 1947.) Na Gondvanu se poziva i u pjesmi „Bab el Mandeb“: „ispod plave, svilenkaste bujice što mazi / budna sanja zemlja Gondvana / nad njome se njiše jarbol pospani.“ U pismu, međutim, dobijamo podrobniji opis: „Nakon događaja o kojemu sam prošli put pisao, uslijedio je još jedan: san u zoru nakon studenog, koji nije imao ni priču. San je prikazivao pojedinosti, 30-40 zgrada i skupinu kipova; uz to nije bilo nikakvog komentara osim osjećaja vezanog za biva- nje na određenome mjestu, da se nalazim na dijelu zemlje koja se rasprostire izme- đu poluotoka Kudeserat i Istočne Afrike. To je potonuli drevni kontinent: Gond- vana. Nakon buđenja razmjerno sam se jasno sjećao samo dviju skupina kipova i atule jedne zgrade, ali mi je opći dojam prizora ostao u dobromu sjećanju. Ova se umjetnost korjenito razlikovala od svake dotad poznate umjetnosti: obilježje joj je bila eksplozivna vedrina; do krajnosti napeta harmonija koja kao da će se razletjeti od radosti. Osnovna boja je većinom bijela, mramor, sa skladnim umetcima jarkih boja; lepršave atule; furiozni vrtlog oblika i boja. Indijska je umjetnost od toga sa- čuvala kovitlac kompozicije, a kineska arhitektura lepršavu krovnu konstrukciju sa žljebovima i atulama; no bit ove umjetnosti, furiozno veselje kao temeljni osjećaj, bakanalije kao svakodnevica, danas ne postoji nigdje. Današnji čovjek ne bi izdržao neprestanu buru te radosti, odmah bi se umorio od nje. – Što se arhitekture tiče: bucmasti blokovi, ali uvijek s nastavkom kojim građevina izaziva osjećaj bestežin-