Nova Istra

224 OGLEDI I ZAPISCI TiborWEINER SENNYEY biću. A od tada pak apsolutno nisam. Povremeno se pojaviš, ali tako izravno kao da dolaziš iz nutrine, i bez toga da bilo što kažeš, tvoja je prisutnost značajna. (...) Bila su dva dosta topla dana, ali na čudnovat se način čuju još drozdovi, a navečer se čak i slavuj oglasi na nekoliko minuta. Služba je dosta teška, sasvim je neizvjesno kada bih mogao makar i na pola dana otići u Peštu. O nečemu takvom do sada nije moglo biti ni riječi. Čak je i nedjelja radni dan – danas smo iznimno popodne slobodni. Čekam tvoje pismo i grlim te s ljubavlju. Béla. [Szokolya], 9.VII.1944.“ UWeöresovu odgovoru nalazi se gotovo sve. S jedne strane da je čitao„Pet Geni- ja“ i„Mađarski Hiperion“, naime na početku pisma vedro parodira ili barem upućuje na to s humorom, nakon čega s najvećom ozbiljnošću piše o strahotama onih što su preživjeli rat: „Bélu Hamvasa pozdravlja svinjar Sándor Weöres. Posao mi je idiličan i kraljev- ski kao u zlatno doba, samo je šteta što me odmah grde i prijete mi čim ga prekinem da bih napisao pokoje pismo; navečer ili noću pak nije moguće pisati zbog nedostat- ka zasebne sobe i osvjetljenja. Svinje imaju lijepa siva krzna koja, ovisno o stanju či- stoće, postaju tamnija, svjetlija, išaranija; aura im je transparentna, žućkasto-crvena, gotovo da se ne mijenja, slična boji čaja u staklenoj čaši podignutoj gore k sunčevoj svjetlosti; ova je aura ljepša od mnogih ljudskih, koje su pak boje variva od kupusa, s raznim šarama. Pobijedivši strah od mojega štapa i vlastitu proždrljivost, svinje se ponekad iznenada okupe oko mene skičeći upitno; a kada ih pokušam pogladiti, tužno se povlače. (...) Ovdje u Csöngei gotovo se sve rasulo, ali su tvoji rukopisi osta- li kod mene sačuvani:„Pet genija“,„Put predaka, put bogova“ i „Cvjetovi Taoa“. Zasa- da se još ne usuđujem vratiti ih. – Kako se Ti osjećaš u izmijenjenom svijetu? Među knjigama i za pisaćim stolom, nakon svih igranja vojnika? – Jesi li ikada vidio strižu ovaca? Kada cijelo stado ovaca ostrižu, jednu po jednu? Rijetka je ovca koja umire prirodnom smrću; a to što će ih zaklati, živi u njihovu sklopu, taj osjećaj vuku u sebi kroz trnovita polja; i čim dospiju pod škare za strižu, osjete kako se točno sada nad njima ispunjava ovčja sudbina. A kada se poslije oguljene pogledaju, ne prepoznaju se: osjećaju da su na livadi drugoga svijeta, bezvoljno i zbunjeno bleje, čuvstva su im prešla preko praga smrti. – To je eleuzijski obred ovčjega života, a možda smo i mi prošli kroz ovakav obred, gotovo svi. (...) Možda ću u kolovozu ili rujnu moći otpu- tovati u Peštu, iako je to zasad još vrlo neizvjesno. Nema ni novca, ni dopuštenja za putovanje, itd. Tvojoj supruzi ljubim ruke. Grli te Sándor. Csönge, 24. srpnja 1945.