Nova Istra

213 Mirko ĆURIĆ OGLEDI I ZAPISCI le pomalo otužno, otrcano: sada znam da su stanari malo-pomalo devastirali pomno osmišljen stambeni i urbani prostor. Zadivljuje slika tek izrađenih kolonija kakvu mo- žete vidjeti na internetu – pored Dunava nova tvornica, a s lijeve strane niz vila u četiri kolonije. Arhitektonski i urbanistički jasno i čisto – modernizam na djelu. Slika kazuje tisuću riječi: sada te kubuse treba popuniti ljudima koji su u funkciji tvornice, odnosno proizvodnje, a ta će tvornica onda zadovoljiti sve njihove potrebe. Crkve nema, nema ničega što strši prema nebu, ni tornjeva ni zvonika – sve je iskonski ovozemaljsko – pravilno geometrijski oblikovani objekti, jasni, logični, funkcionalni, podređeni potre- bama. A kad zadovolji sve potrebe, čovjek će biti ako ne sretan, onda barem spokojan. Na blaženom internetu nalazi se karta s izgrađenim„Batavillima“ po čitavoj Europi, ali i niz fotografija idealnih gradova. Ugledate Borovo u Francuskoj ili Engleskoj, s istim kolonijama, istim društvenim domom s jednako ustrojenim ulicama, cigleni raster Ba- tina vrlog novog svijeta. Svijeta u kojemu bi svaki grad imao svoje Borovo, a uskoro bi svi gradovi postali Borovo, gradovi novoga Bata – čovjeka. Koliko god Batine ideje bile istinski humanističke i vjerojatno plemenite, u njima ima puno toga odbojnog i gotovo totalitarnog. Postoji na ovomu svijetu netko tko zna što čovjeku treba za sreću i ispu- njenje svih njegovih potreba! I, što je najgore, kako to dobro zamjećuje Amruševa, u cijeli taj projekt ubačen je razoran virus: bez velike i uspješne tvornice ti gradovi nemaju smisla... Vratimo se Borovu i mojim mladenačkim danima u idealnom Batinu gradu. U tom sam gradu i ja „zadovoljavao svoje potrebe“ i ne znajući za koncept Tomaševih arhite- kata, uvijek sam govorio prijateljima kako je u Borovu, kao ni u jednom drugom gradu koji poznajem, sve logično i nadohvat ruke, kako je sve u funkciji onoga što radimo. To je bilo doduše tek igranje košarke, ali je bilo plaćeno te također u funkciji razonode stanovnika idealna grada. Samački hotel u kojemu smo stanovali bio je udaljen dvade- setakmetara od dvorane, pedesetakmetara od restorana, stotinjak od knjižnice, stotinu pedeset od kina, stotinjak od autobusnog stajališta, dvjestotinjak od tržnice... sve je bilo na dohvat ruke, sve funkcionalno, prilagođeno, pa opet nikada nisam smatrao da je taj grad mjesto u kojem bih želio živjeti, niti sam ga smatrao ugodnim za život. Funkcio- nalnim, to naravno, ali sam u njemu neprestano osjećao tihu tugu, želju za odlaskom. I otišao sam... Jednu od najljepših hrvatskih pjesama o gradu, odnosno potrazi za smislom i za idealnim (a grad je simbol idealnog i smislenog), napisao je Dubravko Horvatić: S ko- ljena na koljeno opsjedamo ovaj grad . Ljudi stoljećima grade gradove, planiraju idealne gradove, opsjedaju gradove, ali nikada neće sagraditi idealan grad, jer je idealan grad onaj u kojem je čovjek u potpunosti sretan, niti će osvojiti idealan grad, jer se niti u jednom osvojenom gradu ne nalazi čovjekova sreća. Horvatić se pita (huli) ima li uopće iza zidina grada, ali ja znam da ga ima, živio sam u njemu, u gradu rađenom za ljude, a ne za Boga, ili bogove. I nisam bio sretan. I znam: ni u jednom zemaljskom gradu neću biti sretan. To je konačna istina o ljudima i gradovima.