Nova Istra

211 Mirko ĆURIĆ OGLEDI I ZAPISCI nih sadržaja i rekreacije.“ U tom sam Batinu protoidealnom gradu, koji je tada nosio ime Gotwaldov, prema „češkome Titu“ Klementu Gotwaldu, boravio svake godine u sklopu suradnje bratskih socijalističkih tvorničkih košarkaških momčadi ispalih iz Batina šinjela. Službeni program – nekoliko utakmica u Gotwaldovu i Ostravi, obilazak tvornice – bio je paravan za stvarne motive desetodnevnih boravaka u Ho- telu „Moskva“ u centru grada: šverc konjakom, Vegetom i odjećom, bahato trošenje novca po češkim robnim kućama, opijanje u baru Hotela „Moskva“, seksualne avan- ture s lijepim i melankoličnim Čehinjama... Unatoč furioznom tempu tih desetak gotwaldovskih dana, uvijek sam osjećao gotovo stid zbog našega ponašanja u tom pristojnom, suhoparnom industrijskom gradu, među finim ljudima zaplašenima desetljećima represije, među pametnim i obrazovanim curama koje stranci odvode u hotelske sobe, a da im nisu do koljena ni po izgledu, ni po obrazovanju i pameti. Tada nisam dobro poznavao povijest tih gradova pa sam mislio kako je sve to što vidim kolosalni socijalistički promašaj, ali su se zapravo ujedinila dva promašaja: je- dan Batin humanističko-kapitalistički i drugi socijalistički. Ideja da se može stvoriti novoga čovjeka i da takav čovjek može zadovoljiti sve svoje potrebe i biti sretan kada ga smjestiš u takav idealan grad – izgrađen za njega ili po njegovoj mjeri. „Specifični arhitektonski izraz i urbanistički koncepti satelitskih gradova Bat’a zasnovani su na principima teorijskih promišljanja sabranih u neobjavljenim knjiga- ma ‘Idealni industrijski grad za budućnost’ nastalih u Građevinskom uredu Bat’a u Zlinu između 1930. i 1941.“, objašnjava Jelena Ambruš, a moje Borovo primjer je takvoga satelitskog grada. Ti satelitski gradovi predstavljaju „rijetke realizirane primjere tijekom moderne onoga što je Charles Jencks u knjizi ‘Moderni pokreti u arhitekturi’, nazvao i idealističkom tradicijom, koja se zasnivala na socijalnim idea- lima – humanističkom liberalizmu, reformističkom pluralizmu i socijalnoj utopiji te idalizmu.“ Čitam tekstove o izgradnji Borova, divim se njegovim planerima i izvođačima i čudim se sebi što ništa od toga nisam prepoznavao u vrijeme dok sam ganjao loptu i djevojke, svejedno kojim redoslijedom; tek tvornički uspavani grad od cigle, pravilne ulice, sterilan dom kulture i još sterilniji radnički dom s restoranom u kojem su nam uz večeru pjevali orkestri s „pevaljkom“ i treštali „novokomponovani“ jugoslavenski narodnjaci. Stanovao sam na devetom „spratu“ borovskog samačkog „solitera“, so- cijalističkoj intervenciji u tkivo idealnoga grada, i s prozora gledao zgrade tvornice, kolonije u kojima su stanovali radnici, naslage ugljena, gomile odbačene gume. Bio je to grad bez provincijskog korza kakvo ima Đakovo, bez trga na kojemu dominiraju katedrala i neka barokna, ili barem historicistička građevina sa štukaturama, u kojoj je sjedište gradske uprave. Nigdje kafića, restorana, trgovina nanizanih po glavnim ulicama, nigdje obrtničkih radnji... Ovdje nikada nisi šetao besciljno, uvijek si hodao