Nova Istra

189 Vanja SUTLIĆ EKSKLUZIVNO ubrzo razilazi ostajući s njima u stalnom izravnom ili neizravnom dijalogu, pa i pri- jeporu“. Ne ostavljajući Marxa „na cjedilu“, vlastito je filozofijsko nadahnuće, pribra- no u sintagmu povijesno mišljenje , „izgradio ponajprije u produktivnom kritičkom dijalogu s Heideggerom, Hegelom i Nietzscheom“. Naime, prvi je u nas „pristupio cjelovitoj interpretaciji Heideggerova mišljenja“, nalazeći u njemu sugovornika u na- vlastitim misaonim pokušajima, kako je kazivao, „pregorijevanja epohe“, odnosno nihilizma. „Sutlićeva ishodišna misao jest misao odnosa , koji ne shavća formalno, već kao zbiljsko zbivanje odnosa bîti, bića i bitka, što je za njega bît povijesti, koju određuje kao sklop , odnosno kao jednokratnu, iskonsku povijesnu zgodu, u kojoj zbivanjem povijesno-epohalne individuacije nastaje svagda neki jednokratni, upojedinjeni po- vijesni svijet“. Svijet je, pak shvaćao kao „povijesno-epohalno svjetlo“, u kojemu se objavljuje i ujedno uskraćuje bitak, u kojem nastupaju i iz njega se povlače bića, u kojem čovjek skrbno pro-izvodi bića, očitujući time svagda epohalno određeni način bitnoga pokazivanja i objavljivanja bitka. Središte i izvorište povijesnoga sklopa i zgode Sutlić je nalazio u onomu što se tradicionalno označivalo kao „ništa“, što svoju eksplikaciju nalazi i u ovdje prezent- nom tekstu predavanja. Jedna od osnovnih značajki„povijesnog mišljenja“ jest napor iskustva i primjerenog mišljenja toga „ništa“, shvaćenoga kao„moćno omogućavajuće ništa“, a ne kao tradicionalno„ništavno ništa“. Napominje se da je u kasnim predava- njima Sutlić „povijesno mišljenje“ kušao prirediti kao „jednostavno kazivanje“, oslo- bođeno preopterećenosti„jezika metafizičkog Zapada“ te je, među ostalim, držao da su slavenski jezici, među kojima i hrvatski, primjereniji „povijesnom mišljenju“ od, primjerice, njemačkoga. Predavanje koje vam donosim na ogled snimano je običnim „kazetofonom“ te je potom prenijeto na „papir“. Kao takvo pročitano je u emisiji Ogledi i rasprave III. programa Hrvatskoga radija 16. i 17. svibnja 2013. Ističem da je „skrupulozno“ te „neznatno“ „skraćeno“ – naime, onima koji su „slušali“ Sutlića znano je da je bio sklon brojnim ekskursima u područja više ili manje bliska matici predavanja, što sam s umišljajem izostavio, da se čitatelju ne oteža hrvanje s ionako „teškim“ slije- dom kazivanja. Do krajnjih mogućih granica nastojao sam sačuvati govorni habitus toliko karakterističan za Sutlićeve nastupe. Uz naslov, priređivač je izabrao i sve podnaslove. Najzad, dugujem zahvalnost sljednicima autorskih prava, Ivani Sutlić-Perić i Vanji Sutliću – mlađem, koji su odobrili da se skraćeni tekst predavanja objavi u „Novoj Istri“. D.L. Luce, Zagreb