Nova Istra

164 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI karakterizirati i portretirati likove. Nije ovaj roman, prema Ecovoj klasifikaciji,„zatvoreni tekst“; naprotiv, otvoren je i pogo- dan za opetovana iščitavanja. Zanimljiva je naslovna sintagma – Don Giovanni – koja se potom nigdje u knjizi ne spominje. Je li se autor odlučio za to jer je glavni lik ženskar ili je riječ samo o igri njegovim imenom, teško je reći. Knjiga ima 14 poglavlja, radnja se odvija 1939. godine u Cataniji gdje, kako autor piše, „priče o ženama pružaju veći užitak negoli žene same“. Glavni junak, Sicilijanac Giovanni Percolla, ima četrdeset godina i do svoje 36. nije poljubio dobru i pošte- nu ženu. Provodi vrijeme s prijateljima i druži se s lakim ženama. Potom upoznaje Mariju Antoniettu Marconella, zvanu Ninetta, kojom se oženi. Odlaze put Milana, gdje korjenito mijenja način i stil života, no nastavljaju se njegove banalne avanturice s nizom lakih žena. Ninetta je u međuvremenu zatrudnjela pa se nakratko vraćaju na Siciliju, gdje se Giovanni ponovno prepušta ljenčarenju. Leonardo Sciascia pisao je o Brancatiju kao autoru koji je najbolje prikazao dvije talijanske „komedije“, onu fašizma i onu erotsku u međusobnom suodnosu, gdje poštovanje prema privatnom životu, osobnim idejama i slobodi pojedinca – ne postoji. Tragične epizode pisac s lakoćom, naizgled nepreuzetno, pretvara u komične. Svako poglavlje, gotovo svaka rečenica sadrži mnoštvo toponima, izraza i situacija tipič- nih za Siciliju iz doba nastajanja romana, što predstavlja traduktološki problem. Roman nije samo zemljopisno „udaljen“ od našega čitatelja već mentalitetom i načinom razmišljanja svojih protagonista. Tekst obiluje deskripcijama i dugačkim, umetnutim rečenicama. U djelu su erotske scene prikazane suptilno, nikada eksplicitno, oko njih se odvija cijela radnja i oblikuje se Giovannijev lik. Svojevrsni klasični realizam, uz rečenu erotsku sastavnicu, čini to da je roman teško usporediv s nekim djelom hrvatske književnosti istoga doba. Brancatijev je jezik dalek jeziku današnjih talijanskih pripovjedača, pun je aluzija, umet- nutih misli, usporedbi, koriste se prošla i pretprošla vremena ( passato i trapassato remoto ). Imena sam ostavila u izvorniku, kao i mjesne odrednice, koje nisam objasnila perifrastično ni kao fusnote, jer nisu toliko značajne za razumijevanje radnje. S druge strane, bile bi značajne za cjelokupnu predodžbu i percepciju romana, pod uvjetom da čitatelj ima predznanje o Brancatiju i životu na Siciliji u doba radnje te o mjestima radnje. Autor nije poznat širemu čitateljskom krugu i ne nalazimo ga u obveznoj lektiri talijan- skih osnovnih ili srednjih školama kao ni pri studijama talijanistike i odgojno-obrazovnih znanosti na talijanskome jeziku u nas. Prevodeći, nastojala sam da tekst bude tečan i blizak današnjim čitateljima, a da s druge strane ne odstupim puno od Brancatijeva izvornog stila. Hans Robert Jauss kaže da je književno-umjetničko djelo neponovljiv verbalni ustroj poetskih znakova, pa je u tom smislu i prijevod dijela ove knjige donekle nova priča, iako sam težila tomu da bude što vjerniji. Vitaliano Brancati (Pachino, Siracusa, 1907. – Torino, 1954.), talijanski pripovjedač, autor djelâ u znaku satire i groteske. Najpoznatiji naslovi: Don Giovanni in Sicilia (1941.), Il bell’Antonio (Lijepi Antonio, 1949.) i Paolo, il caldo (Vrući Paolo; postumno, 1955.). (V.B.) Opširnije o piscu v. – https://it.wikipedia.org/wiki/Vitaliano_Brancati