Nova Istra

287 Dragutin LUČIĆ - LUCE STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Never more , zaključuje Paro, predstavlja „posljednji Marinkovićev akord”, takoreći, „široku kadencu” kojom završava glazbena fuga kako primjećuje Schopenhauer (tek usputno: kiromantu iz Kiklopa udijeljeno je ime Schopenhauerova psa: ATMA). Ne treba zaboraviti da je taj Nietzscheov „učitelj”, koji je uzdignuo samostalnost glazbene stvarnosti do neslućenih visina, držao, u tragu Goetheove izreke o arhitekturi kao „zamrznutoj glazbi”, da maksimalna kadenca simbolizira ruševine, drugim riječima razaranje, ono što – ima li u tomu ikakve utjehe? – preostaje nakon razaranja. Fuga kao glazba sama U već apostrofiranom eseju Fuga , usredotočujući se konačno na glazbeni smisao te riječi, Paro izvodi sljedeći zaključak: „Marinkovićev posljednji roman Never more – roman fuga , može se svesti pod taj kompozicijski i strukturalni princip. Štoviše, cjelokupno njegovo književno djelo moglo bi imati podnaslov: Opus fuga 9 . ” Iz glazbenih priručnika i enciklopedija može se doznati da je fuga nastala u XVI. stoljeću, a u sljedećem je prerasla u najrazvijeniju formu polifonijske glazbe te da je apoteozu doživjela s Bachom. Za ovaj je spis važna napomena da se fuga temelji na načelu sebeimitacije, tautologije, repriziranja, opetovanja, ponavljanja ponajprije vladavinske dionice nazvane dux te da završava u tjesnacu – stretto . Smije li se reći da s Bachom fuga postaje, da se tako rekne, glazba sama? Zašto Marinković, po temperamentu izrazito prosvijećeni vizualni mediteranski tip, na kraju ipak poseže za strukturom glasovnog/glazbenog, za zvukom, za tonom – ako poseže? Čemu akustika? Čemu glazba? Zašto? „’Što je glazba?’” – pita se u pismu od 29. kolovoza 1903. francuski skladatelj Gabriel Fauré, nastojeći otkriti tajnu „onoga što se ne da izraziti”, onu, napominje filozof glazbe Vladimir Jankélévitch, „posve nestvarnu himeru koja nas izdiže iz- nad postojanja ”, te dodaje da te iste godine „Fauré skicira drugi stavak Prvog kvinteta a da ipak ne zna što je glazba, pa čak ni to da li ona uopće nešto jest”. (Zna li to Marinković?) Jer „glazba nosi u sebi dvojak složaj iz kojega proizlaze metafizički i moralni problemi te kao da je stvorena da bi stalnom održavala našu nedoumicu 10 ”. Da bi održala pitanje stalno otvorenim? Marinković bi rekao: skepsu. Naime, na- pomenut će Jankélévitch, glazba je „istovremeno izražajna i neizražajna, ozbiljna i isprazna, duboka i površna; ona sadrži izvjestan smisao i lišena je smisla 11 ”. 9 Georgij Paro, Pospremanje (Fuga), Disput, Zagreb, 2010., str. 31. 10 Vladimir Jankélévitch, La musique et l’ineffable , Éditions du Seuil, Paris, 1983., str. 5. 11 Ibid., str. 7.