Nova Istra

223 Božidar PETRAČ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) je očito da Matošu Crkva nije bila okamina i ako se obračunavao s klerikalnim krugovima, „nije to bilo uvijek na uštrb autentičnom kršćanstvu i crkvenosti“ 5 . No s druge strane, valja poštivati škrtost podataka iz kojih se ne može odlučno što reći o njegovoj religioznosti, iako Matoš istinsku religioznost nije nikada nijekao i nije prestajao poštivati nepatvoreno kršćanstvo. Duda ga dalje motri kroz biblijsku sliku „proroka protiv naših poroka“, primjerice našega najvećeg poroka, nesolidar- nosti i ističe Matošev sažetak Evanđelja, makar istrgnut iz spornoga konteksta: „Procvjetali ljiljan – govoraše Isukrst – divniji je i ljepši od Salamuna u slavi i mud- rosti njegovoj. Ne živi čovjek o hljebu, no o riječi iz usta Božjih. Udari li te tko kamenom, ti njega kruhom. Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe. – Evo, to je sve što čovjek, što svaki čovjek može znati. I onda – u veličajnoj propovijedi planinskoj naučio je čovjeka moliti – moliti Očenaš, molitvu nad molitvama. U noći, u magli, u kaosu zapalio je vječnu svijeću ljudskoj nesreći. Uskrsnuo je kao primjer, da svi mi u Njegovom duhu uskrsnuti možemo“ (citiran prema Binozinu izdanju, sv. IX, str. 34.)“ 6 . Fra Bonaventura Duda nije, dakle, decidirano odgovorio na postavljeno pitanje, ali nadasve smatra kako i 1973. i danas Matoš ima što reći Crkvi Božjoj u Hrvatskoj našega vremena. Posljednji koji se pitao i koji je dublje istraživao Matoševu vjeru i nevjeru bio je Drago Šimundža. On je u dvosveščanu djelu Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća objavio svoj prinos pod naslovom Religio- zni i liberalni Matoš 7 . Njegova bi se istraživanja i zaključci mogli sažeti u dinamič- nu opreku, dinamičnu dvojnost iskazom da je Matoš u svom djelu konzervativan modernist i svjetovan vjernik, čovjek koji se ne odriče svojih religioznih stajališta, ali ih suviše ne ističe; reklo bi se religiozne vrjednote radije iskazuje rodoljubno i kulturološki, a ne vjerski. Riječju, bio je liberalan vjernik i moderan katolik, ili suzdržani modernist i subjektivni katolik. 8 Fra Rajmund Kupareo vratio se nakon iznimno plodne karijere koju je kao profesor, teolog i estetičar ostvario u Čileu, ali i narušena zdravlja, pred ljeto 1971. u Dubrovnik, a 1972. dolazi u Zagreb i živi u dominikanskom samostanu na Ravnicama. Posvetio se književnom i znanstvenom radu. Posebice su za hrvatsku književnost važni njegovi eseji o Krleži, Vidi i spomenuti esej oMatošu. Prije nego što je napisao esej oMatošu, objavio je esej o Krleži pod naslovom U potrazi za nadosjetnim u dramama Miroslava Krleže 9 . 5 Ibidem . 6 Op. cit. , str. 32. 7 Drago Šimundža, Religiozni i liberalni Matoš , u: D. Šimundža, Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća , 1, MH, Zagreb, 2004., str. 128-170. 8 Op. cit. , osobito str. 167-170. 9 Rajmund Kupareo, U potrazi za nadosjetnim u dramama Miroslava Krleže , „Marulić“, 1978., br.