Nova Istra

199 Antun PAVEŠKOVIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) isti estetizirani prostor prihvaća ekspanziju primijenjenih umjetnosti.“ 18 Ako sam se uspio probiti kroz semantičku prašumu ove izjave, usuđujem se primijetiti da je pogrešno panesteticizam i secesionističku dekorativnost suprotstavljati instrumen- taliziranju primijenjenih umjetnosti, budući da je upravo secesija, kao dovršenje i negacija staroga artističkog poretka i prikrivena anticipacija avangarde djelovala si- nergijski, a ne kontrarno supostavljajući razne stilske komplekse. Pozivajući se na Flakerovo čitanje Matoša, auktorica nadalje točno uočava da je pisac, deklarativno odbijajući poticaj bečke i srednjoeuropske moderne općenito, u svome publicističkom prikazu pariške izložbe barem anticipirao cjelokupno europ- sko ozračje tog vremena. 19 Suprotno mogućem čitanju njene prethodno navedene tvrdnje, znanstvenica ipak alimentira Matoševo fin-de-sièclovsko višeglasje. Također, zbunjujuće u ovome misaonom kontekstu, mada je točna, djeluje maniristička kon- statacija da je Matoš, osluškujući novu industrijsku civilizaciju, u svoje fragmente unosio i umjetničku kreativnost obrtne umjetnosti. 20 Konačno, i pored nemogućih stilskih vratolomija i konfuzne kompozicije cjeline teksta, ovaj rad bi mogao poslu- žiti korisnim uvodom u neke aspekte Matoševa spisateljstva i statusa u hrvatskoj književnosti. Dokaz za to je i tvrdnja koja je mogla puno jednostavnije apostrofirati karakterističnu dvoznačnost odnosa prema raznim stilskim kompleksima:„Ekspan- zija je primijenjenih umjetnosti u estetizirani prostor u suprotnosti, ali i u sintezi s bijegom i odlaskom u unutarnju senzibiliziranu sliku estetiziranih predmeta, flore i faune i vlastite čežnje Matoševa tjelesnog odmaka u ikonografski lik vječne i idealne ljepote mladosti putem figuralnih snova ili optičkih preobrazbi.“ 21 Miljenko Buljac pozabavio se putopisnom prozom Antun Gustava Matoša. Transparentniji od Brlenić-Vujić, intonaciju svoga rada najavljuje već prvom reče- nicom ispunjenom romanticističkim općim mjestima: „Antun Gustav Matoš ne- svakidašnja je pojava u hrvatskoj književnosti u kojoj slutimo neslućene blagodati jedne kulture, ćutimo dašak epohe, prepoznajemo znakovlje vremena.“ 22 Uvod, am- biciozno zamišljen kao pokušaj formuliranja svega bitnog u životu i djelu AGM-a, nepotrebno je pretrpan budničarskim epitetima, manje fantazmagoričnim od onih u radu prethodno ocrtane auktorice, ali svodiv na nekoliko informacija bitnih za razumijevanje Matoša, koje prati i hrpa pseudopjesnički ugođenih adoracija. U na- rednom odjeljku Buljac opravdava svoj izbor činjenicom da su putopisi u stručnoj 18 Branka Brlenić-Vujić, Matošev fin de siècle , Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb-Split, 2001., 161. 19 N. dj., 163. 20 N. dj., 165. 21 N. dj., 167. 22 Miljenko Buljac, Putopisna proza Antun Gustava Matoša , Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb- ‑Split, 2001., 172.