Nova Istra

192 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Ivica MATIČEVIĆ u kojoj prigovara sastavu Matičine uprave, napose sastavu Književno-umjetničkog odbora, koji uopće nije literaran, pa zato i nije kompetentan da bude takav i na tome mjestu. Aludirajući naslovom na polemičko-kritičku nevažnost i neetičnost Bazalina prosuđivanja, ali ponešto i cijele te polemike („bura u čaši vode = u noćnoj posudi“, prema Plautu), Matoš izričito odjeljuje djelovanje Matice hrvatske i njezinu važnost kao kulturne i književne ustanove, tj. njezina programa i poslanja u hrvat- skom narodu, od ljudi koji sjede i odlučuju u njezinim tijelima. Jedno je pisati protiv same Matice, a drugo je pisati o stručnosti, odlukama i naravi ljudi koji u nekom vre- menu zauzimaju vodeća mjesta. Matoš je smatrao da njegovu izvanstrančarskom, nekoterijaškom, kritičkom i nedvosmislenom hrvatskom, starčevićanskom smjeru pripada članstvo u Matici hrvatskoj:„Ja ne napadam i nisam napadao Matice. Drugo je Matica a drugo je Bazala i Kompanija – to je barem jasno. Milo mi je da se tom prilikom dokazalo kako se dijele Matičine ‘potpore’ u svrhu osobnih reklama ili ba- rem – ćutanja o onima koji svijetu nameću mišljenje da Matica bez njih tobože ne bi mogla postojati i da su oni – Matica“. Premda Matoš nije pripadao, kako je često ponavljao i u ovoj polemici, nijednoj koteriji, niti starima niti mladima, niti crnima niti bijelima, niti slabima niti jakima, njegova je početna pozicija u osjećanju i tumačenju podjele zapravo ipak bila na strani hrvatskih modernista. Pri tome je ključan koncept slobode koji se vezivao za projekcije i programske želje tzv. mladih, napose za„Savremenik“, koji je bio – mislio je Matoš – poligon nove, zrele, artističke literature. U tome je smisluMatici redovito nabijao klerikalni, popovski imidž okoštale ustanove kojoj nije stalo do napretka, koncentrirajući se osobito na lik i djelo „jezuitskih kritičara“ Jovana Hranilovića (čika Jove), Kerubina Šegvića (Kerubina Lojolskog) i Vjekoslava Klaića. 10 Nakon raskida suradnje i simpatija sa „Savremenikom“ u prilikama neodobravanja njegove kritike romana Za materinsku riječ K. Š. Gjalskoga i sukoba s Brankom Drechsle- rom 1906., 11 Matoš se sve više okreće Matici i njezinim izdanjima. Zasigurno da mu je taj put, a kod Matoša on nikada nije pravocrtan i bez kritičko-polemičkih neravnina, bio omogućen i Arnoldovom sklonosti njegovu talentu, što mu je ovaj filozof i pedagog priznao već u prvom privatnom pismu. Arnold je bio Matošev dugogodišnji zaštitnik i novčana potpora koju mu je slao diskrecijskim pravom kod Matoša je nailazila na zahvalnost i poštovanje. Uostalom, u posljednjem poznatom pismu Arnoldu od 15. kolovoza 1907., Matoš izričito veli kako će on i dalje, bez 10 A. G. Matoš, Književnici bez literature ,„Slobodna reč“, Beograd, br. 166 (31. VIII. 1904.); Jezuitska kritika ,„Savremenik“, I/1906., knj. 2, br. 7-8, str. 137-139. 11 B. Drechsler (Vodnik), A. G. Matoš. Malo građe za književni portret jednog boema , „Savremenik“, Zagreb, I/1906., knj. II, br. 11-12, str. 444-446.