Nova Istra

88 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Marko GREGUR „Ima nas još unutra, sve ćete da budete zadovoljene! Nema da brinete“, rekao je jedan od njih i dvorištem se prolomio smijeh praćen povicima odobravanja. Tu se slomila. Više nije mogla govoriti. Primio sam je za ruku i tako je držao. „Sve će biti u redu“, rekao sam, kao i ona meni onoga dana kad sam još bio dijete. Malo iza podneva parkiram auto pred grobljem. Parkiralište je prazno. Vruće je i nigdje nikoga. Spokojna tišina ljeta u gradu i poljima koja ga okružuju, žuta i zelena. Ili zlokobna? Znoj mi curi niz lice i kralježnicu, ali ostajemo u tišini sjediti u autu. Mislim na oca. Na onaj dan kad sam majci opet i opet ponavljao pitanje: „Kako si mogla zaboraviti tatu?“ Osjećam neizmjernu ljubav prema majci. Pitam se koliko je podsjećam na njega? Glasom, pokretom, načinom na koji prstima prolazim kroz kosu. Mislim na dan kad sam začet. Do smrti ću pamtiti svaku riječ koju mi je jučer rekla. „Ušli smo u kuću. Uveli su nas u prostoriju koja je bila namještena kao ured. Za stolom je sjedio mlad muškarac. Unatoč bradi, odmah sam ga prepoznala. Pogle- dom je prelazio po ženama i zaustavio se na meni. Odmjerio me od glave do pete i nasmiješio se. Prstom je pokazao na mene.“ „Ova ostaje, a drugima se slobodno poslužite. I nemoj da mi ko opet ulazi!“ „Ostali smo sami u prostoriji. Stajala sam nasred prostorije, a on je ustao i obila- zio oko mene. Potom je stao pred mene, sasvim blizu, mogla sam mu osjetiti dah, i rekao: ‘Nadam se da si sada spremna za mene.’ Bez riječi me počeo skidati. Stajala sam gola, a on me promatrao. Nakon nekog vremena rastvorio je rasporak i rekao da kleknem.“ „Imaš sreće da si me opet srela. Tko zna kako bi inače završila“, rekao je kad se skinuo s mene i počeo oblačiti. Nijemo sam ležala na stolu. Vani su odjekivali pucnjevi. Bilo mi je svejedno hoću li umrijeti, no on je odlučio poštedjeti mi život. Zapovjedio je da me odvedu do na- ših . Dva mjeseca kasnije saznala sam da sam trudna. Savjetovali su mi da pobacim, ali nisam mogla. Time bih bila ista kao i oni. Izlazimo iz automobila i ulazimo u groblje. Primammajku pod ruku jer vidim da je slaba. Ne mogu ni zamisliti trenutak kad je od prvih povratnika slučajno čula da je on ovdje pokopan. Trenutak kad se došla uvjeriti da je to istina. Zaustavljamo se pred nekom grobnicom. Gledam u slova na nadgrobnoj ploči, koja mi ne znače ništa. I da znam ćirilicu, ništa mi ne bi značila. Jer to nisam ja. On nije ja. Ja sam nešto sasvim drugo. On je tek praznina koja zjapi u imeniku.