Nova Istra

87 Marko GREGUR SUVREMENA KNJIŽEVNOST Rekla je da ne zna. „Je li to dijete koje ne zna tko mu je otac?“ – pitao sam jer su mi tako objasnili u školi. „Tvoj je otac bio divan čovjek“, rekla je da me utješi. „Reći ću ti sve o njemu kad dođe vrijeme.“ „A kad će to biti?“ „Hajde, pokušaj malo odspavati.“ Moj je otac pokopan u gradu u kojem sam začet, tako mi je rekla. Prišla mi je, čestitala rođendan i rekla da sam sad odrastao čovjek. Moj je otac bio njezina prva simpatija i on je taj kojemu može zahvaliti što je živa. Nije mi bilo jasno zašto mi to nije mogla ranije reći i opet sam je zbog oca počinjao mrziti. „Moj je otac mojoj majci spasio život!“ – mogao sam onog dana ispuniti, nado- mjestiti, prazninu u imeniku. Prazninu koje sam se riješio prije dva mjeseca zalu- pivši zauvijek školskim vratima. Izlazili su nekoliko mjeseci kad joj je bilo petnaest godina. Tu su joj već suze navrle na oči. Bio je pet godina stariji i nije bila spremna za njega. Pobjesnio je kad mu je rekla da ga ostavlja. Vikao je kako će ga još moliti da mu se vrati. Sad je počela plakati. Nisam joj rekao da prestane. Ni ljutito, ni nježno. U sljedećim godinama rijetko ga je susretala. Onda je došao rat. Bilo joj je dvadeset godina. „Možda ti to ne bih trebala govoriti, ali moram ti reći. Ono što zauvijek moraš upamtiti je da te volim više od života.“ Pomislio sam da dramatizira i gotovo sam joj hladno rekao: hvala!, ali sam pre- grizao jezik. „Na grad su svakodnevno padale granate. Ljudi su počeli odlaziti. Baka i ja ta- kođer smo se spremale na odlazak. Onda su nam jedne noći trojica naoružanih muškaraca upala u podrum i izvela nas. Razdvojili su nas, stare na jednu, mlade na drugu stranu, i potrpali u kamione. Dugo smo se vozili. Ili mi se samo tako činilo, ne znam. U kamionu je bilo mračno. Neke su žene plakale.“ „Stigle su ustaške kurve!“ – čula sam kako netko viče kad se kamion zaustavio. Nastala je dernjava, muškarci su vikali što će nam sve raditi, izvikivali su najod- vratnije prostote i ispaljivali rafale. Potom su skinuli ceradu i ugledali smo dvojicu četnika koji su rekli da izađemo. Djevojke koje su nespretno silazile povukli bi dolje za kosu. Kamion je bio parkiran u dvorištu obiteljske kuće po kojem su gorjele vatre, a oko svake je sjedila hrpa vojnika. Muškarci su okružili kamion. Postrojili su nas u red, grubo su nas dirali, udarali po stražnjicama i grudima. Ona dvojica koja su nam naredila da izađemo iz kamiona pokušavala su ih u tome spriječiti. Zatim su iz kuće izašla trojica muškaraca i shvatila sam da su to nekakvi zapovjednici. Počeli su nas birati, kao stoku. Svaki je odabrao po tri – četiri žene.