Nova Istra

295 Andrés MORALES MILOHNIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI (kao ni druge zemlje Novoga kontinenta) ne može reći da je kohezivna, monolitna ili da posjeduje jedinstveni identitet određen upravo parametrima jedne etnije, religije ili jednoga jezika. Čile je plod raznolikosti do- morodačkih naroda koji su ga nastanjivali (i još ga nastanjuju) prije dolaska Španjola- ca i, također, plod neprekidnih iseljeničkih struja koje su kristalizirale snove, napore i ambicije republike koja sada slavi svoj dvje- stoti rođendan. Taj „čileanski identitet“, koji je toliko puta doveden u pitanje, o kojemu se toliko puta raspravljalo (i čak nijekalo) nije ništa drugo nego identitet svih naroda koji su sijali po svojoj zemlji i ubirali gorko-slatke plodove koji su, između vjetrova krajnjega juga i znoja od salitre, pampasa na sjeveru i u Patagoniji na krajnjemu jugu, između stamenoga planinskoga lanca nazvanoga Andama i ne tako mirnoga Tihoga oceana, malo pomalo stvarali jedan prostor, jedan teritorij, jednu malu parcelu nastanjenu snovima, nemirima i sigurnošću, strahovi- ma, borbama i radostima, i koji su prola- skom vremena prvo nazivali budućnošću, kasnije domom, i naposljetku, domovinom. Na tome je području snova i svakodnev- nih borbi, usred najtežih oblika preživlja- vanja i zbog nostalgije i tuge za zemljom koju su nekada morali napustiti, zbog čuda ili zbog umješnosti magije, kao neizbježna pratilja neimaštine i sreće, rođena poezija. Poezija se u Čileu nametnula već u XIX. stoljeću, što je za zemlju s tako malo sta- novnika (kao i u slučaju Hrvatske) nevjero- jatno i čak neobično, i pridonijela snažnoj poetskoj tradiciji na kastiljskome jeziku s Roque Esteban Scarpa Ástrid Fugellie Gezan