Nova Istra

286 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Sanja KNEŽEVIĆ Sveti Pavao govori o raznim patnjama i posebno o onima što su ih podnosili prvi kršćani ‘zbog Isusa’. Te patnje omogućavale su onima kojima je ta poslanica (Druga Korinćanima, op. a.) upućena da sudjeluju u djelu otkupljenja koje se dogodilo po Otkupiteljevoj smrti i uskrsnuću. Rječitost križa i smrti nadopunjuju se rječitošću uskrsnuća . (Salvafici doloris, 35.) Čovjeku su teško shvatljivi razlozi ljudske patnje, njezin misterij, stoga unutar njega pokušava pronaći odgovor na spoznaju o kratkotrajnosti zemaljskoga života. Suživjeti se s patnjom drugoga, a posebice tako dubinskom kao što su patnje silo- vanih i zlostavljanih žena, traži veliku snagu i odricanje od konformističkog načina mišljenja, u kojem se dubinski problemi pokušavaju riješiti mitskim predrasudama. Patnja nedužnoga doista je misterij duboko kristološke prirode, stoga je ljudskom umu i srcu teško dokučiv. Na misterij patnje nedužnoga upozoreni smo još u staro- zavjetnoj Knjizi o Jobu, kada okolina drži da Bog Joba kažnjava za njegove grijehe. No, kako Ivan Pavao II. kaže – „Knjiga o Jobu nije posljednja riječ Objave o tom pitanju. Ona je na određen način navještaj Kristove muke“ (Salvafici doloris, 19). Po principu okrivljivanja žrtve za njezinu patnju, nažalost, još uvijek je izgrađen misaoni sustav suvremenog društva. Da se ne bi sama suočila s dubinom patnje silovanih i mučenih žena te se na taj način aktivirala u promišljanju, pomoći i uopće razvijanju osjećaja suosjećanja i pravde pod svaku (pa i političku) cijenu, okolini je lakše konformistički ponovno osuditi žrtvu, odnosno prilijepiti joj etiketu i ostaviti je pod teretom dvostruke viktimizacije. Taj proces prisutan je u slučaju vukovar- skih i uopće hrvatskih logorašica na dvije razine – odbacivanje bliže okoline (obitelj, susjedi, radna okolina) 13 te institucionalno bojkotiranje provedbe pravde i osigura- vanja ljudskih i građanskih prava. O tome nedvojbeno svjedoče iskazi vukovarskih logorašica: Iskaz o počinjenom zločinu nada mnom dala sam policiji u Sotinu. Bila sam pozvana na sud, gdje su mi pokazali neke slike na kojima sam trebala prepoznati počinitelje. Kako je bila već značajna vremenska razlika, nisam na slikama nikog prepoznala, ali sam počinitelja prepoznala na slici u novinama. Bila je vijest o odlikovanim i pohvaljenima za uspjehe u Vukovaru, među njima se nalazila slika Borivoja Tešića. Njega su zvali kapetan Boro. 13 Na problem osude žrtava upozorava i Julienne Eden Bušić u knjizi Živa glava, romansiranoj bio- grafiji stvarne Vukovarke.