Nova Istra

277 Sanja KNEŽEVIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI zajedno s njegovim civilizacijskim i kulturnim označnicama. Genocid stvarnih ljudi pretvorio se u TV-ekran, ispred kojega si je svatko uzimao za pravo davati lekcije, ali ne i konkretnu pomoć u zaustavljanju krvoprolića. 4 Granatiranje hrvatskih i bosan- sko-hercegovačkih gradova svakodnevno je popraćeno s video- i audio-zapisima, ali zbiljom genocida i dalje se manipuliralo. Otkuda toliko nerazumijevanje genocida u Hrvatskoj i susjednoj BiH, pokušali su objasniti Bartol i Slaven Letica definirajući postmoderni rat u Hrvatskoj i BiH, a temeljeći se na stavu Françoisa Lyotarda iz knjige Postmoderno stanje , gdje će postulirati kako bi„postmodernu trebalo razumje- ti kao paradoks prethodne (modo)budućnosti (post)“ (Lyotard po Letica, str. 42.), dalje objašnjavajući: Kako su to interpretirali zapadnjaci, ‘ono’ što se događalo u Hrvatskoj i Bosni bila je agresija, ali ne prava jer Hrvatska i Bosna nisu bile ‘prave’ države. Nadalje, ‘ono’ što se događalo u Vukovaru i Bosni bili su genocidi, ali oni nisu bili pravi jer broj žrtava nije dosegao hipotetičke velike brojeve. Koncentracioni logori također nisu bili pravi, jer nisu odgovarali povijesnim ideal-tipovima: nisu imali dimnjake kao ni organiziran transport u smrt s uredno osiguranim kartama za vlak. (Letica, 1997: 42.) Na tragu Letičinih zaključaka, može se ustvrditi kako Vukovarke nisu bile zatočene u „pravim“ konc-logorima, zatvorima logorima za silovanje ( rape camps ), jer su bile raspoređene po raznim privatnim kućama na kojima je bila obješena bijela krpa kao znak da je ulaz srpskim vojnicima slobodan, kao svojevrstan putokaz za silovanje. Bile su silovane u skladištima Veleprometa, u kazneno-popravnom domu u Srijem- skoj Mitrovici, po službenim zatvorima, ali i po kafićima, restoranima, prodavao- nicama. Beverly Allen, međutim, navodi kako se „knew in great detail about local instance of genocidal rape and rape/death camps, particulary in Vukovar“, što još podrobnije potkrjepljuje svjedočenjem zagrebačke sveučilišne profesorice Ljubice Butula 5 . No, umanjuje li činjenica da vukovarske logorašice nisu mučene u pomno 4 S. Letica i B. Letica u tekstu „Genocid i Bosna u zapadnjačkoj svijesti“ zapažaju: „…postmoderni kolumnist Thomas Friedmen objavio je u NYT-u, mjesec dana prije no što se pod protektoratom UN-a dogodio masakr u Srebrenici, sljedeće rečenice: Ne dam ni dva centa za Bosnu. Ni dva centa. Ljudi su tamo sami izazvali svoje nevolje. (…) “ U istom tekstu citiraju i Jeana Baudrillarda koji je odnos Zapada prema Bosni ocijenio sljedećim riječima:„Ipak, vojna paraliza nije iznenađujuća, jer je povezana s mentalnom paralizom civiliziranoga svijeta“. (Letica, B. i S., 1997: 78.) 5 „Ms. Butula (Ljubica Butula, leader of the group and a professor at the Univeristy of Zagreb whose son died defending Zadar) said that some 400 women and 87 children had been taken away from