Nova Istra

127 Martina KOKOLARI XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU nitosti u kojoj Milanja uočava„čežnju za transcendiranjem prolaznosti“ (2000:310): „Da li ćemo se mi, te se zlopatismo svijetom, opet ovdje sresti, u ovoj bezvremenskoj plaveti, žmirkavoj od starinskih zvijezda? Pa da nam poteku vrele suze, što će nas ugušiti, ostavljajući iza leđa uzburkana mora i pročišćene, bijele kosti.“ (Vida, Sabra- nost u veži ). 5 Stoga u takvim dehumaniziranim uvjetima života i stvaranja, u kojima je evo- kacija djetinjstva i iskonskoga zavičaja istovremeno i evokacija izgubljenog vreme- na osobne i društvene jedinstvenosti, jedino poezija nudi mogućnost reintegracije. Putovanje ka neokaljanoj nevinosti, primitivnosti i autentičnosti prirode – nepre- stanim uranjanjem u njezine neuhvatljive i tajanstvene nijanse usidrene u davnoj prošlosti, u nemogućnosti da se s njom i fizički sjedine, te pronalaskom prikladna izraza svojoj osobnosti u vizijama vode i zemlje, godišnjih doba, u duhu tajanstvenih metamorfoza i njezinih mitova – prikazat će kao posljednje utočište nakon životne odiseje, neprestane plovidbe usidrene u mediteranski krajolik kao jednu od najista- knutijih zajedničkih crta (v. Brlenić-Vujić, 2001., 2010.). „Koračam ti na srcu i to je susretanje zvijezda u besanim arhipelazima, noći, bratskim meni fosilu izronulom iz umorna vala; sagibanje tajnih putanja gdje smo pritiješnjeni stijenjem i travama.“ (Quasimodo, Daj mi moj dan ) „Živjeti nije potrebno. Treba ploviti! (...) Odisej misli na bijelu Itaku, ostrvo bistre pameti, ostrvo otaca, koji su umrli među vršama. Zbogom rodni kraju, (...) Zbogom, zavičaju školjki.“ (Vida, Odisej ) 6 5 Osjećanje vremena, inače naslov Ungarettijeve zbirke (1933.), kao neminovne povijesti te vremeni- tosti čovjekove sudbine nasuprot vječnosti uočljiva je i kod Ungarettija. 6 Sličnosti Vidine i Quasimodove poetike razvidne su i na najjednostavnijem primjeru naslova