25. obljetnica IO DHK Pula i 20. godište časopisa “Nova Istra”

Istarski ogranak DHK Pula O nama Istarski ogranak DHK 25. obljetnica IO DHK Pula i 20. godište časopisa “Nova Istra”

O nama Istarski ogranak DHK

UZ OBLJETNICE, BRZOJAVNO...

Ni časopisi ni književni naraštaji nisu štafetne palice!

Prohujale su tolike godine, no ne ću reći da nisam motiviran išta napisati u povodu ulaska u 20. godište „Nove Istre“ (prvi je dvobroj izišao 15. lipnja 1996.) i uz 25. obljetnicu osnutka Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika Pula.*

Pisao sam ponešto uz sam osnutak ogranka 1990. (2. srpnja u tadašnjoj Naučnoj biblioteci, a danas je to Sveučilišna knjižnica u sklopu pulskoga Sveučilišta Jurja Dobrile) i u povodu časopisa koji uređujem otpočetka, s pomoću kolega, „prvoboraca“ i drugih, ili pak sâm kao danas, što se dakako opet može promijeniti. Pisao sam i uz neke druge „okrugle“ obljetnice, pa je sve više-manje dostupno u tiskanom obliku ili na internetskim stranicama, drugih i našima (upravo izrađujemo nove, živahne i šarolike web-str. ogranka i časopisa).

Od onih uvjetno novijih, upućujem na tekst objavljen u „Novoj Istri“ br. 3-4/2010. iz listopada 2010., dostupan, među inim mjestima, i ovdje:

http://dhk.hr/images/uploads/povijest-istarskog-ogranka.pdf

Ne ćemo se ponavljati, nego već rečenomu ondje ponešto pridodati, a najprije činjenicu da smo u proteklih pet godina (poslije 2010.) pokrenuli još dvije književne priredbe: „Kod Marula“, u Puli na otvorenom, za mlade nepoznate ili autore na putu prve afirmacije, i domaće i strane; i „Prvu čakavsku ligu“ u Žminju, koju smo osmislili i potaknuli, a danas u njoj s nama surađuju druge ustanove/udruge (ČS i MH) na vrednovanju onoga najboljeg što u jednoj godini čakavska kultura daje u svome podneblju. Uostalom, od prvih početaka nekako nam se činilo prirodnim nastojati na zajedništvu i programskoj suradnji s Maticom hrvatskom i Čakavskim saborom. Tri „zlatnika“ u „žepiću“ ponekad zazvone unisono, a katkad pak svaki novčić zasebno. Ha, valjda tako mora biti, ništa ne ide niti će ići ako ne će ljudi dragovoljno jedni drugima i jedni s drugima, pa makar nosili epohalne ideje.

Dalje, tijekom posljednjih smo pet godina u našoj knjižnoj ediciji „Nova Istra“ (niz postoji od 1997.) objavili još 20 knjiga:

http://www.gradpula.com/nova_istra/katalog.htm

pa je njihov broj sada – 71, a idućih je nekoliko naslova u pripremi. Održali smo nova izdanja Pulskih dana eseja [od 8. do 12., sa zanimljivim temama i desetcima sudionika iz zemlje i inozemstva, a 13. PDE su u pripremi – s temom „(Ne)sloboda ili demokratska cenzura“]. Pregled programa i sudionika dostupan je ovdje:

www.gradpula.com/nova_istra.

Najuspješnije smo esejiste nastavili nagrađivati „Črnjinom“ nagradom za esejistiku. Evo o tomu „čak“ i na „wikipediji“:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Nagrada_Zvane_%C4%8Crnja

... tko bi rekao!?

Od jeseni 2010. objavljeno je 9 pozamašnih svezaka i 18 brojeva „Nove Istre“ (do nedavno sa zaglavljem „časopis za književnost, kulturološke i društvene teme“, a po novome „književnost, umjetnost, kultura“), tako da je do ovoga sveska, kojime ulazimo u dvadeseto godište časopisa, ne računajući ga, od 1996. objavljeno 50 svezaka „Nove Istre“ u 76 brojeva. Na tisuće stranica, na stotine suradnika, mjesto u sveeuropskome časopisnom projektu Eurozine (www.eurozine.com) već 15-ak godina (od 2001.), kažu na čast hrvatske književnosti, kulture, takovrsne periodike...

Vidjeti, npr., i pod „partner journals“: http://www.eurozine.com/journals/.

Prvih 10, čak 11!, godišta časopisa „Nova Istra“ već imaju svoju bibliografiju autorice Marije Petener-Lorenzin (obuhvat godišta 1996.-2006., objavljeno 2008.), a nadamo se i drugome svesku bibliografije, otad pa do ovih dana.

Naše je sjedište, valjda konačno i „zauvijek“, u staroj pulskoj tiskari (Sv. Ivana 1), gdje se još uvijek nadamo proširenju dvorane za programe i premještanju skladišnog prostora. I to je rješenje, čini se, na vidiku.

Održano je mnoštvo nastupa, „ratovalo“ se s Ministarstvom kulture, s ovim još uvijek aktualnim rasporedom u njemu, radi pomanjkanja jasnih kriterija (tj. prakse s mjerilima izvan kulture, a u sferi dnevne politike) i njihova uskraćivanja potpore, no prigoda nije za produbljivanje priče koja će se, na koncu, možda nekako sretnije završiti. Uglavnom, preživjeli jesmo i idemo dalje. Mi ili tko drugi, svejedno, ali stati – značilo bi smrt časopisa i nakladništva u ionako katastrofalnim okolnostima za oba fenomena, u Istri i cijeloj Hrvatskoj. A danas nešto nanovo pokretati, poglavito što se tiskanog, kulturnog pa onda još i književnog medija tiče, bila bi – nemoguća misija. Dotle smo došli, globalizirani u novome barbarstvu, teroru neznanja, poze, šminke, politikantstva, većih ili manjih, lokalnih ili regionalnih, državnih i planetarnih šerifa u službi kapitala koji melje i gazi nemilice sve pred i pod sobom. Tradiciju poglavito, onih „manjih“ i „nejakih“ naglašeno, baš s „guštom“, jer kompleksi onih koji nisu i nemaju ništa, ni povijesti, osim oružja i novca, trajni su i neizlječivi.

Otvorili smo, ipak, svoje lijepo posjećene stranice na „fejsbuku“:

https://www.facebook.com/pages/Istarski-ogranak-DHK/570333666310308

Izlazimo, eto, još postojimo, objavljujemo, djelujemo... zahvaljujući najprije sebi samima, svojemu radu i sredstvima, zatim odličnoj suradnji s Gradom Pulom, resornim odjelom, s Istarskom županijom, resornim odjelom, Gradom Rovinjem, resornim odjelom, Turističkom zajednicom Grada Pule i, glede & unatoč, MK Republike Hrvatske.

U proteklih je pet godina primljen primjeren broj novih članova (njihova su imena ovdje: http://www.gradpula.com/nova_istra/clanstvo.htm), a u zagrebačku je središnjicu (često na poticaj te uz preporuku ogranka) primljena još nekolicina naših kolegica i kolega, koji su sada punopravni članovi DHK.

Što još?

Umjesto „dosađivanja“ novim podatcima što, ne daj Bože, uvijek može biti shvaćeno kao samohvala, u nastavku su ovoga dvobroja časopisa („Uz obljetnice – pogledi 'izvana'“) misli naših kolega, suradnika, prijatelja, nepoznatih i poznatih javnih osoba, predstavnika ustanova i institucija... te drugih dobronamjernika koji su s nama željeli podijeliti radost dviju za nas značajnih obljetnica. Hvala im! Koji nisu bili motivirani, a pozvani jesu, također su s nama i u našim mislima sa zahvalnošću. Kao što se uvijek s ponosom i dostojanstvom sjećamo nekolicine naših pokojnika, što su ovu dionicu puta prošli s nama, ili mi s njima, i prešli Onostran, gdje je možda sve ljepše, svjetlije, mirnije, čovjekomjernije, nadamo se. A nama, dok smo ovdje, raditi je, djelovati stvarati... Zato se hoće dobre volje i rada mlađih i mladih, zato možda treba zahvaliti (ali još ne i zahvaliti se!) nekima starijim, možda umornim i nemotiviranim, afirmiranim kolegama koji nam više nisu blizu, što valja poštivati, ali vrata i poziv za kolegijalnom suradnjom uvijek ostaju otvorena. Kad su zajednička postignuća i obljetnice ove vrste u pitanju, nema mjesta sebičnosti, ipak treba i za „opću stvar“, kako se nekada govorilo, podmetnuti se, povremeno dati nešto od sebe pa i najbolje iz sebe, da ne skliznemo posve u patetiku (u patosu već jesmo). Jer, tužno je ustanoviti da se pojam „književni život“ negdje usput izgubio. Primjerice, kolega kolegi ne dolazi na književni susret, predstavljanje autora i nove knjige, drugi neki program... To je početkom 1990-ih i nešto kasnije bilo nezamislivo. Iako, mora se priznati, svatko ima pravo na kakvo mu drago viđenje sebe i vlastita mjesta, što se može ali i ne mora poklapati s tzv. objektivnom stvarnošću. Ponekad se čini da smo ovdje, blizu, još donekle uzajamni, samo kada „meni treba“ pomoć, objava teksta, knjige, priređivanje „moje promocije“ i sl. Sve u redu, ali gdje je tu zajedništvo, potreba za drugim i drukčijim, makar nakratko, svako toliko? Ljudi više ne bi ni na domjenak, samo da se podružimo, našalimo, pročitamo ponešto novo, „izogovaramo“ nekoga trećeg, reda radi... Takvo je vrijeme, takvi smo.

Ne bi nas bilo četvrt stoljeća, niti bi Istra imala ozbiljno nakladništvo (možda smo jedini preostali nakladnik koji kontinuirano objavljuje zapažena izdanja na ovome poluotoku, što je više negoli tužno!), da nije bilo suradnikâ i prijateljâ, kolega i znalaca. Mnogih. Kada se radi, osobito dugotrajno i mnogo, moguće su pogreške, propusti, može se štošta previdjeti, slučajno, kao i predvidjeti, „namjerno“. Sve u svemu, isprika svakomu tko osjeća da mu ona pripada, i hvala svakomu kojemu zahvala doista ide, a nije mu upućena.

Sudeći prema sada već davnome prisjećaju, mislim da su i ogranak i časopis ispunili glavne svoje nekoć najavljene, pokretačke, bitne zadaće: biti poveznicom kultura, ljudi, jezikâ, njegovati i promicati najprije materinsku, zavičajnu, hrvatsku riječ (oba lica istoga lika: književni standard i dijalekt/e), biti otvoreni prema suzavičajnicima, otvoriti se prema cijelome nacionalnom prostoru i, najprije putem prijevodne literature, svijetu bližemu i onome udaljenijem. Nismo, mislim, iznevjerili ni zadanu si demokratičnost: poetičku, estetsku, svjetonazorsku i generacijsku šarolikost i supostojanje. O svemu ostalome se može cijeniti i suditi, ovako ili onako...

No, nakon toliko brojeva i godišta, kao da treba uvijek iznova podsjećati zagrebocentrične svijesti nekih više ili manje dogovječnih i predvidljivih arbitara/„arbitara“ hrvatske kulture i književnosti na to kako je Zagreb još uvijek brojem, prema službenim statistikama, manje od petine (1/5) Hrvatske, kako je vrlo provincijski stotine se puta dnevno bodriti i uvjeravati kako „smo“ metropola/“metropola“, iako je naš glavni grad jedan manji svjetski i osrednje malen/velik europski grad(ić) itd. Jer, gledajući „dalekovidnicu“/“katedralu duha“, stječe se dojam da gledate zagrebačku televiziju, o ostalim pokazateljima tvrde centralizacije, pa i informativne, ne ćemo danas i ovdje. Takvim glavama treba i nakon 20 godina od pokretanja „Nove Istre“ ponoviti, prvo, da: NOVA ISTRA NIJE REGIONALNI ČASOPIS!, iako je pokrenuta i živi u svojoj i iz svoje regije/zavičaja, nego je OPĆEHRVATSKI periodik sa znatnim udjelom prijevodne literature i tema, pa dakle i MEĐUNARODNIM referencama. I nije samo kultura i književnost u njoj. Dovoljno je pogledati u sadržaje i bibliografiju. Ti i takvi, nekoji, koji ne znaju ili ne žele čitati i prepoznati notorno, jednako tako sastavljaju antologije, književne povijesti... – formalno žive u 21., a bivaju u 19. stoljeću. Istar(ijan)skim kampanilistima pak treba reći da se sve iole vrijedno, bar književno vrijedno, što se u Istri oglasilo izravno tekstom, ili kao sekundarna/drugotna/posred(ova)na informacija (prikaz, kritika, reagiranje, polemika itd.), pojavilo, i osobe i pojave, na stranicama ovoga časopisa. I dobronamjernim (ne)poznavateljima nekih prilika opet ide ono što sam višeput napisao i objavio: „Nova Istra“ jest da ide u kontekst hrvatske književno-kulturne periodike drugoga poraća u Istri, uostalom ne bi bilo moguće svojedobno je ne pokrenuti i s tom sviješću, znanjem i spoznajom o kontekstu, ali OVAJ ČASOPIS NIJE (ni „mehanički“, ni generacijski, niti ikakav drugi) NASTAVAK NIJEDNOG RANIJEG PERIODIKA, PA TAKO NI ONOGA/ONIH SLIČNA IMENA. Jer, da smo ga primjerice nazvali „Novi XYZ...“, kojim bi nas tada argumentima, osim zemljopisnim, dakle onima podneblja, mogli ugurati u nekakvu kronologiju, kontinuitet, što li...? Ni časopisi ni književni naraštaji nisu štafetne palice! A da je uvijek lakše šablonski improvizirati negoli analitički uspoređivati, jest. Koliko je oko nas okoštalosti, nepoznavanja, inercije, nečitanja, automatskog preuzimanja netočnosti, a bez izvorna, objektivna uvida u stvarno stanje stvari! I to u jednoj, bar prostorom, ograničenoj, „maloj“ kulturi velikih povijesnih vrijednosti i kontinuiteta.

I ovom prigodom treba podsjetiti na to da je, osim istarskih kolega po peru, kojima je bilo stalo da imamo ogranak – danas izvan Zagreba možda najživlji, svakako prepoznatljiv, onaj koji ne mora „izmišljati“, „frizirati“ ili „fingirati“ djelovanje, kada se traže razna izvješća, nego dapače skraćivati i sažimati o programskoj djelatnosti, da ne ispadnemo neskromni ili da komu nehotice ne nametnemo kompleks neaktivnosti, čak nerada, a i toga ima u ograncima Društva diljem Hrvatske! – pa smo ga i osnovali, što starijim kolegama prije nas nije uspjelo, veliku ulogu i za nas presudnu u Zagrebu imao tadašnji predsjednik DHK, danas akademik, uvijek skloni nam Nedjeljko Fabrio. Sa simpatijama se i prijateljskom zahvalnošću sjećamo angažmana i podrške u lokalnoj sredini – uvijek potrebne, ali koja nije i uvijek na djelu (primjera je bezbroj, no prigoda je ipak kao svečana pa ne ćemo o tomu) – koju je početkom 1990-ih prema IO DHK pokazao i dokazao tadašnji pulski gradonačelnik, danas nažalost pokojni prijatelj dr. sc. Luciano Delbianco. O pokojnom kolegi i prijatelju Anđelku Novakoviću..., ma sve smo već rekli i napisali, nedostaje nam dan-danas, i nedostajat će nam ubuduće taj Čovjek, Prijatelj, Kolega! Sve to pokazuje da mnogo ovisi o ljudima, katkad samo o nekolicini, pa i onomu jednomu...

I, konačno, neka nam ova knjiga ne spadne na manje slova no što ih u djelatnosti Istarskoga ogranka DHK i životu časopisa „Nova Istra“ trenutno stvarno, a to će reći djelatno i konkretno, uopće ima. Jedva da se može govoriti o množini... No, nada, vjera i ufanje jak su materijal i kad se najmanje očekuje.

Pula, 15. lipnja 2015.
Boris Domagoj Biletić

* Obje će obljetnice prigodnim programom biti obilježene u listopadu 2015. A za ovu prigodu, kao podsjetnik, donosimo jednu staru fotografiju (snimio M. Ćurić neposredno nakon osnutka Ogranka), te naslovne korice, sadržaj i impresum prvoga sveska časopisa („Nova Istra“, br. 1-2) od 15. lipnja 1996.