Nova Istra

47 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST i bol. – Trgnuo se začuvši pokraj sebe nježan, melodičan glas, koji je djelovao ne- stvarno kao i sve drugo, kao da je odjednom progovorila sama vedrina oko njega. U toj nezbiljskoj ili predzbiljskoj dimenziji sve se nije samo doimalo fantastično nego je i bilo nevjerojatno jer je, naglo podigavši glavu, nad sobom ugledao „Matovilku“, svoju„metu“. Nad njega se nadvilo lijepo lice sa sućutnim izrazom u velikim, plavim očima, uokvireno valovitom, zlatnom kosom. Kos mu je dao njezinu fotografiju, pa ju je Andrej sad nosio u novčaniku. –Vrlo ste mladi – nasmiješio se unatoč iznenađenju. – Gotovo je teško povjero- vati da već toliko znate o boli i gubitku? – Začudili biste se koliko znam o tim stvarima Došla sam na sestrin grob. Bile smo vrlo bliske. Rano smo ostale bez roditelja, pa mi je njezino društvo bilo neza- mjenjivo u djetinjstvu... i poslije. Sjetio se Kosovih riječi o još jednom„pokusu“, o djevojci, Matovilkinoj sestri po znanstvenim istraživanjima, koja je poginula u prometnoj nesreći, pa je zahvaljujući njoj Alina dobila tajni identitet. – Nažalost, bol i gubitak ne znaju za godine – dodala je. – Ali u mladosti sve lakše prebolite. Kako bilo, zovem se Andrej Nemet i sma- tram da s mladim djevojkama ne bi trebalo raspravljati o boli. – Ni Vi se ne doimate vrlo staro, ali učinilo mi se da ste tužni, pa sam Vam se naprosto morala obratiti. Alina Novičić – predstavila se. – To mi je ime poznato – uzviknuo je, namrštivši se kao da razmišlja, jer je pri- sebno zgrabio priliku za neočekivano brzo„povezivanje s metom“. –Mislim da sam poznavao Vašu sestru, Marcelu. Bila je vrlo lijepa, nadarena i oštroumna..., zračila je nečim posebnim, poput Vas. – Kos mu je dao najvažnije podatke o toj drugoj djevojci u pokusu, a pokazao mu je i fotografiju. – Njezina smrt vrlo je tragičan gubitak – nastavio je. – Molim Vas da primite moju najiskreniju sućut. Vrlo je neobična podudarnost da smo se ovako sreli. – I jest – složila se, pomno ga motreći – iako zapravo ne vjerujem u podudarno- sti. Možda je riječ o nečemu drugomu... – dodala je zamišljeno. – Doista? A o čemu? – upitao je prilično uznemireno. Nije valjda vidovita, po- put Kosa i njegovih znanstvenika, jer bi mu to uvelike otežalo zadaću. – Ako ima- te vremena, možda bismo taj zanimljiv razgovor mogli nastaviti uz šalicu kave? – predložio je. – Čak i da mi se žuri, uvijek bih našla vremena da porazgovaram s osjećajnom osobom koja je poznavala Marcelu. Dok su sjedili na terasi kavane, Matovilkina je blizina posve istopila osjećaj fan- tastične nestvarnosti i grada ispunjenoga utvarama. Razgovarali su neusiljeno i ve- dro, a Andrej je novu poznanicu motrio s neskrivenim zanimanjem. Osjećao se