Nova Istra

46 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ Andrej upitao je li to zato što ovdje još nema bitnih promašaja i zastranjivanja, a svi čekaju na proživljavanje života za koje su stvoreni. No, da su znali što ih čeka, bili bi manje raspoloženi. Andrej se razlikovao od njih; u njemu nije bilo vedrine i nije se osjećao ništa bolje nego prije, vjerojatno zato što je bio uljez, nije pripadao ovamo, a brojne mogućnosti već su mu propale i ništa ih nije moglo vratiti. Imao je osjećaj da zapravo nikamo ne pripada; sam je sebi djelovao još nestvarnije od svoje nestvarne okoline u toj dimenziji, kao da nisu oni, nego je on samo sjena, vječna matrica za neko bitno, duboko čuvstveno i konačno iskupljenje, koje uzalud očekuje. Iz znatiželje kupio je novine, a bacivši pogled na zaglavlje, vidio je da su otprije nekoliko dana. Prolistavši ih, iznenadio se kad nije naišao na uobičajene vijesti o ratovima i nesrećama. Činilo se da u tom svijetu vlada priličan sklad, a bilo je mno- go članaka o najnovijim otkrićima te intervjua sa znanstvenicima i umjetnicima za koje Andrej nikad nije čuo. Prolazeći pokraj groblja, začudio se da u dimenziji mogućnosti postoji takvo mjesto, no pomislio je da mrtve, zauvijek neiskorištene, uzaludne i nepovratne mo- gućnosti zapravo moraju imati groblje. Bilo je na istome mjestu kao i u svomu„stvar- nomu“ gradu, pa je zašao onamo vidjeti jesu li i u ovoj dimenziji grobovi njegovih roditelja, koji su prije pet godina poginuli u prometnoj nesreći, naglo, nemilosrdno i zauvijek presjekavši sve mogućnosti i očekivanja. Grob s njihovim imenima našao je na uobičajenu mjestu, a sjetio se da je Kos rekao kako ovdje zapravo nema vreme- na u našemu smislu, nego je sve neka vrsta kruga. Je li moguće da su u tom krugu njegovi roditelji, a i svi drugi, ujedno mrtvi i živi, jer se sve odvija istodobno? Možda je smrt samo točkica na tom krugu i uistinu je prijelaz na moguću višu razinu, a naše mjesto na njoj također zavisi od činjenice kako smo i koliko iskoristili najbolje i najplodnije mogućnosti? Sjedeći na klupi pokraj groba, spustio je glavu i čelo podbočio rukom. Iznenada su ga obuzele tuga, obeshrabrenost i ledena zebnja ne samo zbog toga mjesta, nego ga je prožeo osjećaj da je sve oko njega, a i u njemu samome, zapravo posve be- smisleno, apsurdno: dolazak ovamo i nevjerojatna zadaća, koju možda samo sanja. Nije čudo da je upao u mutnu, zamršenu zbrku jer je bio pravi čovjek za to. Njegov svijet i život bili su ispunjeni kršem uludo rasutih, nespoznatih mogućnosti. Ako sve to nije bio san, kako se mogao nadati da će ispuniti zadaću i obraniti „Matovil- ku“, kad ni sam nije znao kamo poći i što će sa sobom? Kos mu je dao djevojčinu adresu i naveo mjesta gdje bi je mogao sresti, ali kako joj prići? Kakvim bi razlozima mogao objasniti njihov susret, a da to ne zvuči ludo i besmisleno?... U što se to upleo i je li napokon posve izgubio vezu s bilo kakvom stvarnošću? – Kad izgubimo drage osobe, ljubav koju su nam dale i kojoj su nas naučile do- kazujemo i ostvarujemo posvećujući se voljenima koji su nam preostali, a to liječi