Nova Istra

250 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Tatjana GROMAČA VADANJEL na prostorima o kojima piše, kaže autor, nitko nije bio spreman na pravu pravcatu slobodu. Što se uopće može napraviti sa slobodom kada se živi između Istoka i Za­ pada. Ta ništa se ne može napraviti. Između straha i prezira. Kritičan je Stasiuk i spram licemjerja poljskoga katolicizma, i u toj kritici ispisao je neke vrhunske, uistinu antologijske stranice (previše ste kukavice, previše djetinja­ sti da biste si mogli kreirati pravog pravcatog Boga... Kada ne bi imali niti jednoga Rusa, Nijemca ili Židova za opravdanje, ni onoga svoga papu ne bi imali za svoj po­ ganski kult, kada ništa ne bi imali, samo pijesak, onda bi se vidjelo vjeruju li oni ili se samo brinu za narodno dobro...). Njegov boravak u idiličnim seoskim krajolicima Poljske, koje opisuje neiscrpnim lirskim jezikom, kakav su sposobni doseći rijetko daroviti, ne može zanemariti činje­ nicu postojanja koncentracijskih logora – uostalom, na svega tridesetak kilometara od njegova sela nalazio se logor Bełżec. Kada su u tome logoru spaljivali ljudska tijela na otvorenome, u selu se na prozorima hvatala mast, doznaje pripovjedač... Istovre­ meno, puk u selima uokolo živi kao da se ništa ne događa, hvaleći Nijemce kako su pristojni, jer im ne otimaju kokoši poput Rusa, već uredno plaćaju za njih. Naivni i nevini zauvijek, kaže autor. Knjigom Istok Andrej Stasiuk nedvosmisleno proziva i savjest vlastita naroda – naroda koji nije htio, i kao da ni dalje ne želi, znati što se događalo na tlu svoje ze­ mlje, pojedinaca koje, eventualno, zanima dokopati se židovskoga zlata koje možda još uvijek, među davno sagorjelim ili raspadnutim truplima, leži zakopano u istoj ze­ mlji. Stasiuk uspostavlja nevjerojatno – i slikovno i duhovno – jasnu vezu sa svojim precima, predstavnicima svoga naroda, uspijevajući u pjesničko-literarnom transu uhvatiti nit prošlih vremena i svega važnog i presudnog, što je obilježilo ljude toga prostora, a sve zato da bi se, prije i ponad svega, posvetio grozoti progonstava i istrje­ bljenja koja su se događala upravo ondje, posred zavodljivo melankoličnih, šutljivih krajobraza, obraslih šumama topole. Stvorio je pisac pritom duboku, jasnu, kontemplativnu sliku prožetu umjetnički snažnim izrazima koji, s jedne strane, obiluju bogatim književnim prizorima krajoli­ ka, prirode, kuća, ljudi a, s druge strane, progovara oštrom, nepotkupljivom kritikom društvene i povijesne prljavštine, kritikom koja se ne da zavesti ni od koga – nijed­ nom ideologijom, partijom ili crkvom. Jednako je s autorovim opisima i promišljanjima o ruskim, sibirskim, mongol­ skim, kineskim predjelima gdje mu – također ponajviše u dodiru s krajolicima – us­ pijeva konstruirati netipičnu, autonomnu vrstu svoje, mogli bismo je nazvati geograf­ ske metafizike, gdje se pomoću doživljaja prostora dolazi do najdubljih, transceden­ talnih uvida i spoznaja o smislu, cilju, počecima, traganju i kraju, završetku ljudskoga