Nova Istra

249 Tatjana GROMAČA VADANJEL KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI proždrlo individualno, čak i doslovno – materijali od kojih su građene stare crkve, svetišta, kuće... uzeti su za gradnju štagljeva i štala, na takozvanome zajedničkome poljoprivrednome dobru, na kojemu su, u vrijeme dok je ono još radilo, ljudi koji su ondje živjeli još uvijek imali staru svijest – onu kmetova naviklih na podaništvo i tlaku, neosviještenu svijest koja je stanovala u navikama i uspomenama na imanja, dvorce, vlasteline o kojima se pričalo s nostalgijom... Važan je susret pripovjedača romana Istok s Rusijom, njegovo prisjećanje na svoj prvi posjet državi u čijoj je sjeni, kako kaže, proteklo njegovo djetinjstvo. Susret je dugo odgađao, dogodio se tek 2006. godine, kada je napokon posjetio duhovnu do­ movinu svojega poljoprivrednoga dobra. I pri opisima ruskih predjela, građevina, prostora, ljudi, i kasnije, kada dolazi u Sibir, Mongoliju i Kinu, Stasiukov pristup izvanredno bilježi povezanosti geologije i psihologije, konkretne i zbiljske prirod­ ne tvari i nevidljivih, zapletenih, ali i predvidljivih, često iracionalnih sila koje tvore ljudsku duševnost. Istovremeno, autor ispisuje nedvosmislenu kritiku mongolsko-ruskoga divljaštva, no ne zaboravlja dotaknuti robovsku svijest vlastita naroda. Naročito se može osje­ titi svojevrsna želja za povratkom duga nijemim duhovima umrlih, poginulih, pobi­ jenih, protjeranih – kada razmišlja o Drugome svjetskom ratu i posljedicama koje su se nakon rata, također nemilosrdno, u obliku sovjetskoga komunizma, odrazile na Poljsku. Putem sjećanja na događaje iz vlastita života (Stasiuk je rođen 1960.), na roditelje i druge pretke, aktualizira se misaonost, analitičnost povijesno-politič­ kog tipa, kojoj je cilj stvoriti mrežu objašnjenja – što se, kako, zašto ovdje dogodilo? Autor je ovdje gorak i neprikosnoven – proturječne slike povijesnih „istina“ ra­ stvaraju se kao jasna i čvrsta slagalica, unutar koje se nižu prizori povijesti nasilja, brutalnosti, sirovosti, pljačke i otimanja... Zamišljam sve to, kaže autor, kako ne bi nestalo... Ali Stasiuk nije napola suspregnut, distanciran promatrač niti racionalnim uvidi­ ma pritiješnjen istraživač povijesnih činjenica – u njegovu doživljaju, poimanju pro­ stora o kojima govori, prepoznaje se istovremeno potpuno predavanje, nalik predava­ nju strastvenoj ljubavi. Kada piše o prostorima, pejzažima, ljudima i povijesti, rečeni­ ca pjesnika Stasiuka puna je fizičke, taktilne osjetilnosti, i onda kada je ta taktilnost hrapava i bolna – i razoriteljski potencijal, u kojemu je prisutan nagon pripovjedača da se prepusti, stopi, izgubi i nestane u prostoru, erotski nagon koji je u stvari već postao aktom sjedinjenja, prerastajući u thanatos – intenzivno pulsira ovim rečeni­ cama, upisujući se svojom raskoši u doživljajnost čitatelja. Sjajna je ironija kojom ovaj autor sagledava povijesno političke mijene – on kaže da nešto što čovjeku može izgledati kao pljačka i grabež, u stvari nije pljačka i grabež, već obrnuto – da to samo povijesna pravednost mijenja svoje mišljenje. Uostalom,