Nova Istra

248 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Tatjana GROMAČA VADANJEL pravo prisutnog kolektivnog sjećanja, koje se razvija i otvara imaginacijom te nekom vrstom mističnog sjedinjenja s prostorom, krajolikom, i šire, cijelim univerzumom. Da stvari budu vrjednije i zanimljivije, njemu to u ovome romanu iznimno dobro uspijeva – u tome mu pomaže i, čini se, prilično dobro poznavanje povijesti, zemljo­ pisa, geologije prostorā koje dubinski istražuje i kojima se kreće, poznavanje poli­ tičkih i drugih društvenih događaja koji su te prostore obilježili. Slobodno se, bez zapreka, od maloga dućana u zabačenu poljskome selu, uspijeva pružiti do vremena kada su širim, istočnim prostranstvima tutnjala zaboravljena i izumrla plemena, ili još dublje, kada na njima nije bilo ničega, osim možda kakvih fosila, pijeska i vode, prašine... U ovakvome pristupu razaznaje se ono arhetipsko dječačko i muško – au­ tor se njime suvereno služi vješto ga razvijajući i kroz druge srodne komponente – putovanja automobilom na puste i slabo istražene prostore, podršku muške subra­ će koja kao ispomoć s njim kreću prema avanturi u nepoznato, zatim pomoć muš­ karaca, uglavnom vodiča po teško pristupačnim predjelima, koje na putu susreću, kroz noćenja na ne uvijek privlačnim niti udobnim odredištima, hranjenje hranom iz konzerve, sklonost alkoholu, te puno nedefinirane čežnje, melankolije, tuge – za­ pravo dječačke ljubavi prema svijetu i svemu lijepome i ružnome, sretnom i nesret­ nom u njemu, putem nejasne težnje k sjedinjenju s njim, obuhvaćanju, dolasku na mjesto unutar kojega je sve postojeće moguće spoznati kao jednu smislenu misao­ nu cjelinu... No muško načelo u Stasiukovu djelu nije dovedeno do destruktivne krajnosti, do paroksizma kakva prepoznajemo u temeljnim oblikovanjima ljudske povijesti – on nije vođen osvajačkim žudnjama u klasičnome smislu, žudnjama za pokoravanjem i otimanjem, za posjedovanjem materijalnoga, već, naprotiv, zazire od toga, utapajući se u nematerijalnom, u spoznajno imaginarnom, poetski stvaralačkom, u onome bitno tvorbenome za postojanje. Područje Niskoga Beskida u Poljskoj, kamo se pripovjedač doselio, bilo je posve opustošeno – šezdeset i tri kuće koje su ondje nekada postojale, propale su, raspale se, izgorjele. U okolici nije bilo nikoga, samo groblja, duhovi ljudi. Kroz tu očišće­ nost i prazninu junak pripovijesti dolazi u doticaj s duhovima prošlosti, onima ne tako davnim, koji su obilježili poljski prostor – u mogućnosti je da, kao u pjesničkoj halucinaciji, čuje vriskove, vidi bježanja ljudi, da dokuči političke kontekste, klasne netrpeljivosti, nacionalnu mržnju, i, kako kaže, blagoslov kremaljskog ljudoždera. No i u povijesnim procesima Stasiuk, što je jedno od njegovih obilježja, nalazi du­ boko zajedništvo s prirodnim pokretima, s tektonskim pomicanjima i poremećajima, sa „srsima koji su prolazili od Kamčatke do Labe“. Vrlo brzo postaje svjestan činjeni­ ce da nije došao u prirodnu idilu, već da se u, površinski takvom kontekstu, još tješ­ nje sljubio s tragovima kataklizme. Shvaća da je na tome prostoru, i šire, kolektivno