Nova Istra

239 Adrian CVITANOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Władysławu Gomułki, koji izgleda poput anđela poslanoga s nebesa da ih izbavi iz ralja sovjetskoga stiska. Povijest je pokazala koliko su bili u pravu. García Márquez dvije je godine ranije dobio akreditaciju za Svjetski festival mla­ deži koji se zbivao u Moskvi. Bilješke o SSSR-u zauzimaju najveći dio knjige i opa­ ske o svakodnevici prijestolnice svjetskoga socijalizma ispresijecane su kratkim dnev­ nim reminiscencijama i autorovim komentarima o prevoditelju Miši koji je bio za­ dužen da ga prati tijekom njegova boravka u Moskvi. Miša samo natuca španjolski i Márquez je vjerojatno bio prvi stranac kojega je imao dužnost „pratiti“. Moskva je u vrijeme Festivala ulickana, šarena, razdragana, sve je na svojemu mjestu. Veliko Potemkinovo selo dočekalo je inozemne posjetitelje, nastojeći ih uvjeriti u prosperi­ tet, slobodu i izobilje koje vlada u „središtu svjetske revolucije“. Posjet mauzoleju na Crvenome trgu, u kojemu su izložena tijela dvojice najvećih sovjetskih sinova, Le­ njina i Staljina, autoru je poslužio kao svojevrsna poanta dojmova stečenih tijekom višednevnoga boravka u zemlji kojom vlada oskudica osnovnih živežnih namirnica. Industrijalizacija koja je SSSR pretvorila u svjetsku velesilu u potpunoj je suprot­ nosti s posvemašnjim pomanjkanjem proizvoda za svakodnevnu uporabu, grandi­ oznost moskovske arhitekture u potpunom je pak proturječju s golemim nedostat­ kom stambenoga prostora, sovjetski svemirski program posve je oprečan svakodne­ vici u kojoj si ljudi ne mogu kupiti najosnovnije potrepštine... Márquez uviđa kako je ljudima dosta života u protuslovljima, ne prihvaćaju da ih se hrani statističkim po­ datcima, željni su promjene. Međutim, sovjetska vrhuška, iako je na vlasti Hruščov, koji svijetu nastoji predočiti novu sliku o sovjetskome raju, ne popušta stisak. Iza kulisa Potemkinova sela laž i dalje nesmiljeno vlada. Posljednje poglavlje knjige posvećeno je Mađarskoj. García Márquez onamo je došao točno godinu dana nakon slamanja mađarskoga ustanka. Posljedice su još vidljive, svježe, Budimpešta još vida rane koje su joj nanijeli sovjetski tenkovi. Strah je prisutan na svakome uglu, nepovjerenje se osjeća u zraku. Pisca prate čak dvojica „prevoditelja“ koji ga ne ispuštaju iz vida, niti dopuštaju bilo kakav njegov kontakt sa slučajnim prolaznicima. Kádárov stisak nesmiljeno drži Mađare za gušu, ne dopu­ štajući „ni muhi da proleti bez njegovoga dopuštenja“. Márquez je razočaran jer nije uspio vidjeti ništa osim onoga što su mu htjeli pokazali, ništa osim ljudi koji stoje u redu za kruh, tramvaj ili autobus. Autorova dosjetka o tome kako valja posjetiti jav­ ne zahode kako bismo doznali što ljudi u stvarnosti misle, u slučaju Budimpešte po­ kazala se punim pogotkom. Žvrljotine na prljavim zidovima odavale su stanje duha slomljene nacije – sve su bile usmjerene protiv režima. Reportaže Garcíje Márqueza otkrivaju drugo lice književnika svjetskoga glasa. Premda osjećamo autorovu načelnu naklonost prema ustroju koji vlada njegovim itinerarom, Márquez kritički ne štedi socijalističku stvarnost. Osim Čehoslovačke,